"Ja sam Bezgrešno Začeće!" - Nacionalni centar Vojske Bezgrešne

“Ja sam Bezgrešno Začeće!”

Ja sam Bezgrešno Začeće!  (Bogorodica Bernardici prigodom XVI. ukazanja)

Premda je svima bilo jasno da ono nebesko biće, što se ukazivalo u Lurdu prije stotinu pedeset godina, nije nitko drugi nego Blažena Djevica Marija, opet su ipak svi nestrpljivo čekali da kaže sama svoje ime i tako svečano potvrdi ono što su svi slutili da jest. I to se dogodilo prigodom šesnaestoga ukazanja, na sam dan Navještenja Marijina godine 1858. Željno je tu izjavu Gospinu iščekivala i sv. Bernardica, to više što je župnik uporno tražio od nje da želi znati ime nebeske pojave, prije nego bilo što poduzme s crkvene strane.

Bernardica nije mogla spavati cijelu noć, kažu ljetopisci. U zoru toga dana pošla je uz dopuštenje svojih roditelja prema špilji ukazanja. Kad je stigla tamo, već je golemo mnoštvo ljudi bilo ondje, uvjereno da će se toga dana nešto posebno dogoditi. Kako li se Bernardica silno začudila kad je ušavši u špilju opazila kako sva sjaji nebeskom svjetlošću. Gospa je već bila tu i čekala s blagim materinskim osmijehom na usnama. Dok je molila u svom zanosu, osjeti Bernardica u sebi pravu potrebu da pita nebesku prikazu za ime. I konačno, ne mogavši više u sebi suzdržati te čežnje, progovori:”Gospođo, iskažite mi milost i recite mi Vaše ime!”. Na ove je riječi Gospođa uz Ijubezan smiješak priklonila malo glavu, ali nije ništa rekla. Uza sav muk, Bernardica se opet usudila ponoviti svoje pitanje. Na ustima nebeske pojave lebdio je opet blagi smiješak, ali nije progovorila. Nato je Bernardica sklopila ruke i vruće ponovila po treći put svoju molbu. Odmah nakon toga, sklopila je nebeska pojava svoje ruke i podigla ih iznad prsiju, pogledala u nebo, zatim polako rasklopila ruke i nagnuvši se nešto malo prema Bernardici progovori drhtavim glasom: ”Ja sam Bezgrješno Začeće”. Tek što je te riječi izrekla, Blažene je Djevice nestalo.

Dušu Bernardičinu prelio je val nebeske radosti. Riječi što ih je čula bile su za nju nove i nepoznate, ali je dobro slutila njihovu važnost. Narod ju je okružio silnom znatiželjom da čuje što se dogodilo. I kad im je opetovala riječi nebeske Gospe, neizmjerna radost obuzela je sav onaj vjerni puk, i vijest se za čas prenijela po Lurdu i po čitavoj okolici. Cijeli dan na blagdan Navještenja Marijina dolazili su ljudi u špilju, željni da dadu oduška svojoj zahvalnosti i poljube onaj kamen što ga se svojom blagoslovljenom nogom dotakla nebeska Kraljica Marija.

Odahnuli su konačno i roditelji male Bernardice kad su čuli za ime nebeske pojave, jer su morali mnogo pretrpjeti kroz sve ovo vrijeme. Odahnuo je konačno i mjesni župnik, iako je još ostao na oprezu sve dok biskup ne kaže svoje.

1. Vidite li ponajprije, braćo i sestre, divnu providnost Božju? Četiri godine prije toga ukazanja, na dan 12. prosinca godine 1854. proglasio je kao članak vjere blage uspomene papa Pio IX. ovo: ”Na čast svetoga i nedjeljivoga Trojstva, na slavu i ukras djevičanske Majke Božje, na uzvišenje katoličke vjere i na unaprjeđenje kršćanske religije, proglašujemo i odlučujemo Mi snagom punomoći primljene od Gospodina Isusa Krista i svetih apostola Petra i Pavla kao i našoj vlastitoj, da je nauka, koja stalno drži da je Blažena Djevica Marija u prvom času svoga Začeća na temelju jedinstvene, njoj od svemogućeg Boga udijeljene milosti i odlikovanja, s obzirom na zasluge Otkupitelja ljudskoga roda Isusa Krista, od svake ljage istočnoga grijeha ostala sačuvana, (da je ta nauka) od Boga objavljena, i zato je svi vjernici čvrsto i postojano imaju vjerovati”.

Kad je papa Pio IX. proglasio kao članak vjere istinu o Bezgrješnom Začeću Majke Božje, silna se oluja digla u protivnom kršćanskom taboru širom svijeta. Među ostalima je npr. profesor protestantske teologije Eduard Preuss napisao knjigu pod naslovom ”Unseres Gottes Wort” (Riječ Boga našega) da obori nauk o Bezgrješnom Začeću Majke Božje. Istini za volju moramo reći da je baš taj profesor postao kasnije najvatreniji branitelj ove povlastice Majke Božje, nakon što je našao put u Katoličku crkvu. Ali, kako rekosmo, silna se podigla bura protiv ovoga nauka Katoličke crkve, nakon što ju je papa Pio IX. proglasio člankom vjere.

A eto, što vidimo tek četiri godine nakon proglašenja ove velike povlastice Majke Božje člankom vjere? Vidimo kako nebo stavlja svečani pečat na odluku Svetoga Oca i kaže: ”Tako je!”. Kada je to bilo? U času kad se Majka Božja na pitanje skromne pastirice Bernardice, nakon njezinih nekoliko puta ponovljenih pitanja, udostojala dati odgovor: ”Ja sam Bezgrješno Začeće!”.

Koliko je navala bilo na Sveto pismo sa strane svih mogućih protivnika! A sada, što vidite? Vidite sjajnu potvrdu na istinitost izvještaja Svetoga pisma iz raja zemaljskoga, kad je prvi čovjek pao na lijepak zmiji paklenoj i prekršio zapovijed Božju. Bog izriče presudu nad sotonom: ”Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3, 15). Govor je izravno prema hebrejskom tekstu o Kristu, ali se sigurno odnosi i na Majku Njegovu. Da li bi ipak satrla glavu zmiji, da li bi bila potpuna pobjednica nad sotonom da je i jedan čas bila u njegovoj vlasti, njegova ropkinja?

”Ja sam Bezgrješno Začeće!” – kako su lijepa potvrda ove riječi Majke Božje onom pozdravu anđelovu, kad je po nalogu Božjem sišao s neba u njezinu skromnu kućicu u Nazaretu i pozdravio je onim divnim riječima: ”Zdravo, milosti puna!” (Lk 1, 28). Zar bi bila milosti puna, zar bi se mogla tako nazvati kad ne bi od prvoga časa svoga začeća bila izuzeta od vlasti Sotonine? Nešto bi Joj sigurno manjkalo, i ne bi se mogla nazvati milosti puna.

”Ja sam Bezgrješno Začeće!” – kakva sjajna potvrda ova riječ Majke Božje velikim ocima iz prvih vremena kršćanstva, kad se Marija uspoređuje s Evom i s većom milošću obdarenom naziva negoli je to bila naša pramajka. Kakva potvrda njihovim riječima da je Marija najčišća, potpuno neokaljana, da grijeh nije nikada gospodovao njome, da je svetija od svih svetaca, da je čišća od anđela, jedina nevina, jedina neokaljana, jedina sva blagoslovljena.

”Ja sam Bezgrješno Začeće!”. Kakva su divna potvrda ove riječi Majke Božje velikom branitelju njezina Bezgrješnog Začeća Dunsu Scotu, napose za njegov argument za Bezgrješno Začeće: ”Potuit, decuit, ergo fecit! Bog je to mogao učiniti, pristojalo se da to učini, i učinio je”.

”Ja sam Bezgrješno Začeće!”. Kakva su divna potvrda te riječi Majke Božje svetom Općem crkvenom saboru u Tridentu! Kad je taj Sabor izdavao dekret o istočnom grijehu, svečano je izjavio da nije njegova nakana obuhvatiti ovim dekretom, gdje se radi o istočnom grijehu, Blaženu i Neokaljanu Djevicu Mariju Bogorodicu.

I kad je ta istina proglašena za članak vjere godine 1854., kao što smo rekli, i kad se digla vika na tu odluku Svetoga Oca, eto četiri godine nakon toga dolazi potvrda s neba: ”Tako je!”. Istina je što je Papa kao vrhovni glavar Crkve rekao, a ne što viču neprijatelji istine.

Koliko moramo biti zahvalni Majci Božjoj za ovu riječ i danas, sto pedeset godina nakon njezina ukazanja u Lurdu! To nam je nova potvrda da sve ono što uči i naučava sveta Crkva katolička, nisu ljudske izmišljotine, nego je to nauk Božji, koji Crkva čuva i brani kao predstavnica Božja. I što budu žešći napadi i izrugivanja na istine svete vjere, to čvršće uz njih moramo prianjati, jer će sigurno doći dan kad će istina koju Crkva naučava zasjati nebeskim sjajem, a posramljeni ostati svi neprijatelji istine.

2. A onda, braćo i sestre, koliko mora porasti u našim dušama pouzdanje u zagovor Neokaljane Majke Božje Presvete Djevice Marije. Nakon pada u raju zemaljskom čovjek uvijek dršće pred Bogom, svjestan svoje krivnje, svoje nečistoće pred neizmjerno svetim i divnim Bogom. Odatle i ono živo nastojanje umilostiviti Boga žrtvama, koliko je samo moguće, ne bi li radije primio molitve čovjekove. Povijest dokazuje da su stari Rimljani nastojali pomoći u toj nevolji tako, da su imali posebne djevičanske duše koje su čuvale njihovu svetu vatru, prozvane vestalinke. No, iako su možda živjele djevičanskim životom, dakako da su usprkos tomu i one nosile na sebi pečat istočnoga grijeha, koji čovjeka isključuje od gledanja Boga i čini ga nedostojnim da se pokaže pred neizmjerno svetim Bogom. Ljudski je rod silno trpio nakon pada Adamova i silno čeznuo za Otkupiteljem. A taj je došao preko Neokaljane Majke Božje. Svijest da među milijardama sinova i kćeri ljudskih, koji su živjeli ili žive ili će živjeti na ovoj zemlji, ipak ima bar jedno neokaljano biće, na kojemu oko Božje oduvijek počiva s miljem, napunja golemim pouzdanjem srce čovjekovo jer zna da molitva takve duše, kao što je Majka Božja, mora imati posebnu moć kod Boga, i što takvo biće zamoli u Boga, jedva se može i zamisliti da bi Bog to mogao odbiti, kad rado uslišava i molitve grješnika koji se žele vratiti k Njemu.

Godine 1956., obratio se u Londonu i stupio u Katoličku crkvu lord Craigmyle, pastor Episkopalne crkve u Škotskoj. Bile su mu trideset i dvije godine. Nekoliko mjeseci prije bio je oženio Anteu Rich, kćerku poznatoga anglikanskoga teologa Edwarda Charlesa Richa, koji je u svojoj šezdesetoj godini također bio prešao na katoličanstvo. Međutim, lord Craigmyle izričito je izjavio da njegovo obraćenje nije plod neke sentimentalnosti prema supruzi, koja je s ocem bila prešla u Katoličku crkvu. To je, veli on, bila potreba njegova duha, jer u svim tim Crkvama izvan Katoličke nije vidio rješenja sumnjama koje su ga mučile. Ali onda isti obraćenik dodaje jednu drugu stvar, koja mu je odlučno pomogla u traženju istine. Ljudi bez vjere rekli bi da je to slučaj. Jednoga dana dok je išao nekamo, nađe na zemlji medaljicu. Sagne se, digne je, očisti i dobro pogleda. Na medalji je bila slika Bezgrješne Majke Božje (takozvana čudotovorna medaljica, koja se kuje i širi u milijunima primjeraka po cijelom svijetu od vremena sv. Katarine Laboure). Počne čitati natpis oko medaljice: ”O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k Tebi utječemo!”. Lord Craigmyle je ponovio tu molitvicu. Marija Bezgrješna Djevica nije ostala gluha na vapaje njegove duše. Pomolila se za njega koji je iskreno tražio istinu. Dovela ga k Isusu koji je rekao nekoć: ”Ja sam Put, Istina i Život!”. A kad je došao k Isusu, nemoguće je da ne bi našao put u ovčinjak Isusov, a to je Crkva katolička.

Braćo i sestre, molimo i mi rado: ”O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k Tebi utječemo!”. Ništa draže Majci Božjoj, nego se zauzeti za one koji traže njezinu pomoć. Zato se i javila u Lurdu riječima: ”Ja sam Bezgrješno Začeće”.

Neki filozofi još u starim vremenima grčke filozofije, a bilo je sličnih tvrdnji i u novije doba, nisu mogli pojmiti Boga koji dolazi u doticaj s materijom i skrbi za svoja stvorenja. Takve ideje bile su motivirane različitim razlozima. Neki su Vrhovno biće ili Prvi princip držali nepokrenutim pokretačem svega, ali ujedno i nepokretnim, za razliku od kozmosa koji se kreće, mijenja i propada. Štoviše, odbijali su svaku pomisao da bi se mogao kretati kao tvrdnju nespojivu sa zahtjevima savršenog Božjeg bitka. Prema filozofima Božje savršenstvo je takvo da ne dopušta ikakav pokret. Bog je savršen jer se ne kreće, jer bi svako kretanje uključivalo promjenu i nestalnost, a time i nesavršenstvo u njegovoj božanskoj biti. Prema tome bilo bi nedostojno Boga da se bavi prizemljenim i ljudskim stvarima, jer bi onda i sam bio poistovjećen s njima, te u istom promjenjivom procesu u kojem one nastaju, mijenjaju se i prolaze. Bog koji bi se bavio ljudskim sudbinama i životima, drže isti, bio bi krhak i ranjiv, kratkovjek i prolazan poput ljudi.

Božja skrb o neznatnima

Ali ne samo da Bog nije takav da bi smatrao nedostojnim sama sebe baviti se pitanjima ljudskog života skrbeći oko čovjekove dobrobiti, nego, štoviše, u ljubavi prema čovjeku nije smatrao nedostojnim samoga sebe pozabaviti se onim najnižim i najnedostojnijim u ljudskom životu, to jest grijehom. Stoga nam već prva stranica Svetoga pisma svjedoči o njegovoj odluci da pomogne čovjeku pobijediti grijeh. U tom je duhu i Božji narod primajući objavu ujedno razumijevao da je Bog dobri stvoritelj koji se brine za ljude. Njemu nije svejedno kako žive i što rade, nego se zanima za ono što oni čine. Ali ne kao zločesti sudac koji jedva čeka kako će ih uhvatiti u prijestupu i prekršaju, nego kao dobri Otac koji s ljubavlju prati svoju djecu. To su i prvi ljudi zaboravili i, od njih unaprijed, naraštaji zaboravljali. Htjeli su dio svoga života živjeti bez Boga, zaboravljajući da je posvuda i da sve vidi, u nekom zakutku zemlje gdje ih on ne bi vidio. Tako su zemlju pretvorili u mračni prostor ljudskog skrivanja, umjesto da bude obiteljski dom zajedništva, pun svjetla i vedrine.

No ipak Božjemu oku nisu mogli umaći, jer ono je bilo u njima, u njihovoj duši i savjesti. Ono je gledalo iznutra, a ne kao ljudi izvana. Zato ga nisu mogli ukloniti, a da ne ubiju sami sebe, jer ono je bilo najdublji dio njih. Pa i kad su ga udaljavali od sebe, ostajao im je prisutan u savjesti. Poradi toga ga nikada nisu niti mogli do kraja zatomiti praveći se da ne postoji, te je uvijek ostao kao kontrolna lampica koja ukazuje na njegovu prisutnost. Čovjek je, doduše, mogao vlastitom ohološću zamračiti svoj pogled do mjere da se ne susretne s njegovim, te je u svojoj sljepoći pomišljao da ga Bog ne vidi, samo zato što je sam bio slijep za Boga. Što se mali ljudski stvor više gordio i pravio velikim, to je Bog imao manje u njemu što gledati. Što je bio veći sam u svojim očima, to je bio manji u Božjim očima. Što je glumio veću veličinu, to je bio sićušniji za Boga. Tako su prvi ljudi umišljajući sebi veličinu i hoteći je ostvariti bez Boga, uskratilo ljudski rod za istinsko blaženstvo za koje su bili stvoreni.

Pa ipak i o takvim ljudima Bog je skrbio, jer je želio njihovo spasenje od grijeha i život u punini sukladan njegovu božanskom planu. S tim ciljem pozvao je u postojanje jedno čisto bezgrješno biće koje je bilo toliko jednostavno i čisto da je njegov pogled mogao počinuti na njoj. Njezino bezgrješno biće je dokaz ne samo da je Bog stvorio čovjeka, nego i da skrbi o njemu da živi čistim i vjerodostojnim životom dok ne prispije do punine zajedništva s njime.

Marijina bezgrješnost

Marija se, stoga, s pravom naziva neznatnom službenicom, jer je svjesna da je sve Bog za nju učinio. Njezina je zasluga bila u tome što je čuvala Božji dar. Neznatna je jer nije pred Bogom gradila svoju ljudsku veličinu niti se imala potrebu skrivati od Boga. Znala je da o sebi i svom životu ne može donijeti bolju procjenu od one koje Bog daje, kao što ne može biti veća u ljudskoj veličini od božanske neznatnosti koju živi pred Bogom. Samoj sebi nije mogla dati bolju ocjenu od one koju on daje o njoj. Zato je i ona sebe mogla ispravno sagledati samo u svjetlu njegova sjaja i u zrcalu njegova pogleda. Ona je mogla biti velika samo kao zaogrnuta njegovom veličinom. Toliko jednostavna pred njegovim licem nije imala razloga zavaravati ni sebe ni njega. I što je bila manja u svojoj ljudskosti i sebi samoj, to je bila veća u njegovim očima. Bila mu je potpuno otvorena i izložena do mjere da ju je potpuno prožeo svojim pogledom.

A ono što je u njoj gledao bile je upravo njezina neznatnost, o čemu ona svjedoči pjevajući hvalospjev Veliča: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Doista, pogledao je baš njezinu neznatnost, jer on ne gleda kao što ljudi gledaju u sjaj i blještavilo površne pojavnosti, nego gleda u ljepotu i dubinu srca. A ona je dopustila da se njegov pogled do kraja nastani u njoj. Ne samo onaj pogled savjesti kao trag njegove prisutnosti, nego onaj pravi milosni pogled kojim se u njoj nastanila njegova prisutnost. Bila je do kraja osvijetljena tim pogledom koji joj je bio kao štit i sjena od žege ovoga svijeta, a opet najveći sjaj i dar topline njegove ljubavi.

Kad je Bog Mariju učinio bezgrješnom, u njoj je pogledao ljudsku neznatnosti, ali ju je pogledao pogledom kojim je htio s ljubavlju zamilovati svakoga čovjeka i privući ga u svoj zagrljaj. Nazaretska se Djevica pak u svoj jednostavnosti otvarala Božjem pogledu, pred kojim je rasla nastavljajući živjeti u bezgrješnosti. Bila je milosti puna po prisutnosti njegova pogleda koji joj je bio nadnaravno svjetlo u duši. Zato se, po Marijinu primjeru, ljudska neznatnost sastoji u bezgrješnosti, što je ujedno i najveća veličina. Dok se ljudi trude kako omiljeti ljudima, dok sanjaju svoje snove o ljudskoj veličini i uzvišenim ostvarenjima na zemlji, neznatni ljudi sanjaju jedino o tome kako se svidjeti Bogu. Strogo se paze da ga ne povrijede i ne prouzroče da se njegov pogled otkloni od njih, jer je svjetlo s njegova lica najdragocjenije blago kojim raspolažu.

Na Marijinu primjeru tako je očita čudesna razmjene darova. Bog joj je podario dar čistoće od grijeha, a ona je prihvatila kao najuzvišeniji dar, ne misleći ni u jednom trenutku na ljudske ambicije i veličine, na zemaljska ostvarenja i nezdrave želje. Jedino je mislila o tome da bude dostojna njegova pogleda. Bog je najprije svrnuo pogled na nju i darovao joj je bezgrješnost, a potom je svrnuo pogled na njezinu potpunu vjernost, te joj je povjerio i svoga Sina da ga kao majka dadne na svijet. Povjerenu zadaću je ona izvršila na jedincat način, te je plod svoga prečistog srca odgajala u savršeno čistom ambijentu. Jer Marija nije samo kao dar primila da je bez grijeha začeta, nego je ona bezgrješno živjela uzvraćajući Bogu sve što joj je darovao.

Služeći Bogu i njegovu planu spasenja Marija je kao bezgrješna bila najbolja službenica, jer je time pokazala da je bolje od ijednog čovjeka razumjela bit života koja se sastoji u neporočnom življenju pred Bogom. Doista je neznatnost vrijedna divljenja shvatiti da je takav život vrjedniji od svih blaga i svake druge ljudske i zemaljske vrijednosti. Upravo kao neznatna bezgrješna službenica ostaje trajnim znakom nama vjernicima da kao djeca Božja otvorimo oči za Božji pogled. Otkriti nam je, njezinim zagovorom, Božju neizmjernu skrb za ljude, te u jednostavnosti srca, poput naše Majke, uzvratiti neporočnim i svetim životom.

Milosrđe Bezgrješne Djevice Marije

Svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije ove godine slavimo u posebno znakovitim i svečanim uvjetima jer se upravo danas otvara izvanredni Jubilej milosrđa. A sama po sebi ova svetkovina govori o tome kako je naša nebeska Majka bila začeta bez grijeha, upravo kako bi poslužila neizrecivom planu Božjega milosrđa. Neizmjerni Bog je htio doći među nas ljude kako bi nas izmirio sa sobom darom svoga milosrđa, no naša ljudskost nije bila prikladna da bi on u nju izlio neizmjernost svoga božanskog života. Štoviše naše duše nisu bile dostojne prihvatiti miomiris njegova božanstva. A kako mi ljudi nismo bili u stanju prihvatiti ga, pa ni dostojni spremnici njegove milosti, odlučio je stoga najprije pripraviti sebi jedno biće koje će biti u stanju primiti puninu njegova milosnoga dara. Takvu posudu je pronašao i pripremio u Mariji iz Nazareta, koju u litanijama i nazivamo Posudom duhovnom, jer se u njoj nastanila sva sila Duha Božjega.

No time što je se Bog nastanio u Mariji, on joj je iskazao milosrđe, jer ona nije imala nikakvih prethodnih zasluga po kojima bi zavrijedila takav milosni dar. Stoga je ispravnije reći da je on Mariju učinio posudom dostojnom njegove svetosti. Zato njoj anđeo Gabrijeli i govori: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Naći milost u Boga znači da joj je Bog iskazao svoje milosrđe. Bog je iskazao milosrđe Mariji iz doma Davidova time što ju je od začeća sačuvao bez grijeha začetom, čime je stvorio pretpostavke da se po njoj smiluje cijelom ljudskom rodu. Upravo na njoj se očituje da je Bog prethodio svakoj ljudskoj inicijativi i zasluzi. Bog je prvi uvijek djelovao kao milosrdni djelitelj milosrđa koji prvi pristupa i bez ikakvih ljudskih zasluga iskazuje milosrđe čovjeku. Anđeo joj, nazivajući je i milošću punom, samo objavljuje ono što je već pri začeću učinio sačuvavši je od svake ljage grijeha. I nas bi s anđelom trebala obuzeti velika radost jer je Bog pronašao jedno biće kojem je iskazao milost i milosrđe kao bi po njoj započeo provoditi plan spasenja.

Doista nas treba obuzeti radost poradi Božje odluke da Mariji iskaže milosrđe sačuvavši je od istočnoga grijeha, kako bi kao čista miomirisna posuda prihvatila u svoje biće Sina Božjega. Ako ima nešto sveto i veliko pred čime se trebamo pokloniti, onda je to ovaj Božji slobodni odabir, kao i milosni dar da Mariju sačuva od grijeha već od začeća koji joj je udijeljen ne samo za nju, ni samo poradi nje, nego poradi nas i našega spasenja. Iskazujući joj svoje milosrđe Bog želi da dar koji ona primi postane dar i baština svih naroda. U tom duhu je Marija, svjesna da je Bog izabire za sveopći znak milosrđa, i zapjevala da će je blaženom zvati svi naraštaji (usp. Lk 1,48). A zvat će je blaženom jer je po njoj Bog poslao svoga Sina, milosrdnog spasitelja po kojem se milosrđe nastanilo među ljudima.

Upravo jer je Marija primila milost od samoga začeća, anđeo joj objavljuje da Bog s njom ima poseban plan milosrđa za spasenje ljudskoga roda. Milosrđe joj je iskazano kako bi donijela na svijet Sina Božjega koji će biti sredstvo Božjeg smilovanja cijelom čovječanstvu, te će tako i ona biti važna spona Božjega milosrđa svim ljudima. Konačni plan Božjega milosrđa započinje se ostvarivati u trenutku kad Bog Mariju čuva od grijeha u svom milosrđu, to jest kad je čuva punom milosti. Primivši ovaj Božji dar Marija nije činila drugo nego je predanim životom surađivala s Bogom, te je došla do onog trenutka kad se Božji plan doista i konkretizira i ostvaruje u povijesti. Kao Bezgrješna ponudila je Božjem Sinu milosno utočište u čovječanstvu, nakon čega je on obasuo čovječanstvo puninom milosrđa darujući svoj život kao otkupninu za grijehe. Tako je Marijina bezgrješnost bila u službi oproštenja grijeha, što je bio pravi cilj Božje milosrdne ljubavi.

Doista, najveće milosrđe koje Bog može i želi iskazati čovjeku je da ga oslobodi grijeha i da mu vrati iskonsko dostojanstvo Božjega djeteta. Bog koji jedini može opraštati grijehe ljudskome rodu i koji je oslobodio i Mariju ljage grijeha, to jest iskazao joj je milosrđe time što nije dopustio da je grijeh zahvati, stavlja svima pred oči Mariju kao model prihvaćanja njegova milosrđa i suradnje s njim. I kao što je ona bezgrješnim životom odgovorila na dar iskaznoga milosrđa, tako je i nama cilj odgovoriti na Božji poziv koji se sastoji u odbacivanju grijeha i u životu sukladnom s Božjom milošću nakon što smo po Isusu zadobili njegovo milosrđe. Marija je dokaz i primjer da je moguće s Božjom milošću ostvariti posvemašnju vjernost Bogu, te tako ostvariti prave domete ljudskosti kojima teži svaki čovjek.

Marija bez grijeha začeta bila je prvina i predokus Božjeg milosrđa ulivenog u njezino biće, koje se potom po Isus u svoj neizmjernosti izlilo i na nas. Marijino bezgrješno biće je bilo prikladna posuda i prihvatilište Božje punine, te ju je predala da se sama pri tome nije praznila. Stoga nije bez razloga ova svetkovina uzeta za početak izvanrednog Jubileja milosrđa, jer upravo u Mariji bez grijeha začetoj je početak novoga svijeta koji se odlikuje izljevom milosrđa na ljudski rod. A sam Jubilej milosrđa u nama će donijeti onoliko plodova koliko ga budemo živjeli na tragu Marijina svjedočanstva o Očevom milosrđu koje nas oslobađa grijeha i obdaruje novim životom.