Vojska Bezgrešne i masonerija

ODRŽAN MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SIMPOZIJ U ZAGREBU 16. I 17. RUJNA 2017. GODINE

Međunarodni znanstveni simpozij „Vojska Bezgrešne i masonerija“ započeo je u subotu, 16. rujna u dvorani sv. Franje samostana franjevaca konventualaca u Zagrebu. Simpozij se održava pod pokroviteljstvom Gradske skupštine Grada Zagreba.

Uvodeći u simpozij, provincijalni ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i glavni inicijator skupa dr. sc. Fra Josip Blažević ukazao je na „poveznicu“ masona i sv. Maksimilijana Kolbea, pokreta s kojim se prije 100 godina na Trgu sv. Petra u Rimu, središtu kršćanstva, susreo se i mladić, kojemu su tada bile jedva 23 godine. On se u svojim Spisima referira na spomenuti događaj riječima: „U godinama koje su prethodile ratu u Rimu, središtu kršćanstva, vršljala je sve bezobzirnije masonska mafija, koju su pape iznova osuđivali. Nije se skanjivala ni vješanja zastava po ulicama grada za vrijeme proslava u čast Girodana Bruna, ni crnog barjaka s likom Mihaela Arkanđela pod nogama Lucifera, a još manje razvijanja masonskih stjegova ispod vatikanskih prozora. Jedna nesavjesna ruka nije osjećala strahotu dok je pisala: ‘Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti u odijelu švicarske garde’ i druge slične stvari. Neke duše, koje su bile udaljene od Boga, našle su se u žalosnom stanju. Takva smrtna mržnja prema Kristovoj Crkvi i prema njegovu zamjeniku na zemlji nije bila samo hir zavedenih pojedinaca nego sustavno djelovanje, koje je posljedica masonskog načela: ‘Srušiti svaku religiju, a ponajviše onu katoličku’“, U tom je kontekstu, fra Blažević naglasio, kako je „stogodišnjica postojanja Vojske Bezgrešne, nastale kao reakcija na masonske manifestacije u Rimu 1917. godine, a koja danas obilježava svojih 300 godina postojanja, bile su nam poticaj da ove dvije stvarnosti sagledamo s vremenske distance od stotinu godina. Jesu li stavovi slobodnog zidarstva nepomirljivi s Katoličkom Crkvom? Je li cilj slobodnih zidara uništiti Katoličku Crkvu i zavladati svijetom? Jesu li oni zaista toliko moćni da to i postignu? To su samo polazišna pitanja koja nas žele pripraviti za bolje razumijevanje pokreta Vojske Bezgrešne i obljetnice koju slavimo“.

Nadalje je istaknuo, kako je domaćin simpozija je Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca kroz svoj Centar Hrvatski Areopag za međureligijski dijalog, jer je „Vojska Bezgrešne iznjedrena u srcu Reda franjevaca konventualca kojemu je pripadao i sv. Maksimilijan Kolbe. Suorganizatori su ovog simpozija Nadbiskupijski pastorani institut Zagrebačke nadbiskupije, Međunarodna i nacionalna središnjica Vojske Bezgrešne, te Hrvatski mariološki institut“.

Fra Bražević je pozdravljajući predavače i slušatelje, posebno pozdravio goste među kojima je i saborski zastupnik Ivan Čelić , te najavio dolazak fra Rafaela di Muro, duhovnog asistenta međunarodnog pokreta Vojske Bezgrešne čija je knjiga „Trijumf ljubavi“ u kojoj uspoređuje sv. Maksimilijana Kolbea sa sv. Franjom.

Puno ljudi danas živi u blaženom uvjerenju da stvari za koje oni nisu čuli zaista niti ne postoje. Saznanja koja ćemo steći na ovom Simpoziju mogla bi nekoga isprovocirati da je riječ o pretjerivanju. Nije isključeno da bi možda moglo i do toga doći. Eminentni stručnjaci, međutim, koje smo pozvali na ovaj međunarodni znanstveni simpozij, trebali bi nas preduhitriti da ne skrenemo s provjerljivih činjenica u svijet mašte, rekao je fra Blažević, te izrazio žaljenje što je Veliki meštar slobodnim zidarima u Hrvatskoj zabranio sudjelovanje masonima na ovom simpoziju – čije bi prisustvo u nemaloj mjeri pomoglo osvijetliti materiju koju izučavamo. No, nastavio je „radujem se da su među nama izvrsni poznavatelji ove materije, oni koji su desetljeća svoga života posvetili izučavanju masonerije, koji će nas upoznati s njezinim sadržajem“. Podsjetio je, da unatoč činjenici da se slobodne zidare svrstava u tajne organizacije, obilna literatura s kojom o njima raspolažemo, otkriva da je malo toga što je u njima tajno. Naime, „postoje tri osnovna izvora informacija o masoneriji ili slobodnim zidarima: literatura koju su iznjedrile slobodnozidarske lože i njihovi članovi. Na hrvatskom jeziku je vodeće ime g. Branko Šömen, vodeći masonski teoretičar, koji je u svojoj sveobuhvatnoj trilogiji iznio povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj. Potom literatura bivših sljedbenika otklanja veo tajni i na vidjelo iznosi ono što prešućuju masonski autori. Tako je Verbum knjižara iz Splita izdala ispovijest Maurice Caillet ‘Bio sam mason. Iz tame lože do svjetla vjere’ masona ginekologa koji je dosegao 18 stupanj u masoneriji i potom postao katolikom. Dojmljivo je i svjedočanstvo masona Emila Zole koji pred kraj života pristupa Katoličkoj Crkvi. Treći izvor je dragocjena literatura uglednih stručnjaka među kojima, složit ćete se, neosporno prvo mjesto u Hrvatskoj pripada g. Ivanu Mužiću, koji je sudionik i ovoga skupa“.

Na kraju uvodnoga slova, fra Blažević je upozorio „ovaj Simpozij nije posvećen slobodnom zidarstvu iliti masoneriji, nego Vojsci Bezgrešne. K tomu, u našem govoru i sudovima na ovom Simpoziju treba radikalno razlikovati stav o masoneriji od stava o masonima. Masonerija je ideologija, filozofsko-religiozni svjetonazor, s kojim se možemo slagati ili ne slagati, dok su masoni naša braća, za koju je Isus Krist prolio svoju krv, stoga je sv. Maksimilijan Kolbe ustanovio Vojsku Bezgrešne s ciljem da moli za obraćenje masona. Kolbeova dramatična smrt u Auschwitzu snažna je poruka koja nam otkriva ljudsko dostojanstvo, našu vrijednost, da ‘Bog nije poštedio ni svoga Sina Jedinorođenca, nego ga je za sve nas predao. Masoni su naša braća. Zato o njima govorimo obzirno i s ljubavlju. Moguće je i da sutra netko iz njihovih redova postane član Vojske Bezgrešne što je, smatram, ipak manje važno, makar je baš to žarko priželjkivao sv. Maksimilijan Kolbe. Najvažnije je da i masoni postignu vječno spasenje, a s tom svrhom je osnovana i Vojska Bezgrešne. Rad ovoga Simpozija, o stogodišnjici Gospe fatimske, povjeravam zagovoru Bezgrešne Djevice Marije“.

Predstojnik Hrvatskoga mariološkoga instituta dr. sc. fra Ivan Karlić, OFMConv. je naglasio da se Institut radi važnosti teme rado pridružio organizaciji, jer „koliko mi šutjeli o ovakvim temama, ne znači da se na one ne tiču. Želja je stoga s pozitivne strane osvijetliti baštinu koju je ostavio sv. Maksimilijan Kolbe, koja i danas živi kroz Vojsku Bezgrešne, ali i posvijestiti one negativne strane tih napada ne samo na Katoličku Crkvu“.

Nacionalni duhovni asistent Vojske Bezgrešne fra Zdravko Tuba, OFMConv. je nastavljajući se na prethodnika naglasio, kako nam je svima raditi dugoročno za opće dobro, a „ovi dani nam žele produbiti vrednote koje su vječne, da otkrivamo ono Božje u čovjeku, da živimo za tu stvarnost, te da imamo otvoreno srce za Božju prisutnost“.

Na kraju uvodnoga dijela, Zbor Kolbe je izveo službenu himnu proslave stote godišnjice Vojske Bezgrešne napravljenu na tekst sv. Maksimilijana Kolbea, koju je na hrvatskom jeziku glazbeno aranžirala obitelj Bardun.

„Nastanak i širenje Vojske Bezgrešne u kontekstu vremena“

Predavanje „100 godina Vojske Bezgrešne“ održao je nacionalni duhovni asistent Vojske Bezgrešne fra Zdravko Tuba, OFMConv.

Gledajući na 100 godina Vojske Bezgrešne pred nama je stoljeće života od začeća do sazrijevanja, od snova do djelovanja, od nesigurnog hoda do pokreta, od ideje do poslanja, molitve, žrtve i svjedočenja. Stvarnost kada riječ postaje realnost, idejni projekt građevina, prisutnost u Crkvi i svijetu koja nije od čovjeka. Otac Maksimilijan je osvjedočen da je „Vojska Bezgrešne“ zamisao Bezgrešne. On pak se smatrao samo ‘sredstvom’ u njezinim rukama, rekao je fra Tuba.

Promatrajući Kolbeov lik u duhu franjevačke karizme, Tuba je naglasio kako je za njega sv. Franjo i njegovo Pravilo polazište posvećenog života. Nadalje je posvijestio, kako se Kolbe odlikovao velikom sposobnošću „iščitavanja“ događaja svoga vremena. Štoviše, „uvidio je kako je masonski plan protivan vrijednostima Crkve i duhovnim stremljenima čovječanstva“ ustvrdio je Tuba, te dodao „prepoznao je podijeljenost svijeta između dobra i zla, i osjetio potrebu borbe“. Znakovitim je ukazao na činjenicu, da je Kolbe osnovao Vojsku Bezgrešne u Rimu tri dana nakon posljednjeg ukazanja u Fatimi. Predavač je prisutne kratko upoznao o ciljevima Vojske Bezgrešne da se „posveti djelu obraćenja svih“. Kolbeova polazišta bila su: da se čovjek divinizira, da je Marija najveličanstveniji dokaz čovjekovih mogućnosti, da Bezgrešna može biti posrednica između Krista i čovjeka, te da Bezgrešna može pobijediti svako zlo u čovjeku i svijetu. Za to su potrebna dva uvjeta „predanje Bezgrešnoj i nošenje Čudotvorne medaljice“. Govoreći o „Vojsci Bezgrešne“ danas, fra Tuba je naglasio kako je novi statut potvrđen 2015. godine od Papinskog vijeća za laike, a misionarski stil Vojske Bezgrešne prema Kolbeovoj zamisli je svekolik. „Ukoliko se danas želimo posvetiti poslanju, Kolbe uči kako je moguće služiti se svim zakonskim sredstvima za širenje evanđeoskih sadržaja“ zaključio je Tuba.

Predavanje „Kolbeov pokret u nas: Vojska Bezgrješne i Crkva u Hrvata“ održao je fra Ljudevit Maračić, prof. U duhu stoljetne proslave, predavač je uvodu podsjetio, kako „nije beznačajno ni samohvalbeno napomenuti da je svega petnaestak godina nakon prvih stidljivih početaka u Rimu i potom širenja u Krakowu, hrvatska crkvena javnost informirana o tom čudesnom razvoju ovoga gorušičina zrna“. To je potkrijepio i citatom u glasniku „Svetište sv. Antuna»“ koji su 1930. godine u Zagrebu pokrenuli franjevci konventualci kao glasilo za gradnju crkve-svetišta sv. Antuna na Svetom Duhu, već druge godine po izlaženju, u lipnju 1931. pojavljuje opširna reportaža pod naslovom „Niepokalanow“. Govoreći o ukorjenjenju Vojske Bezgrešne, istaknuo je kako se ona prvo počela širiti u sjemeništima Provincije, onome u Ptuju, gdje je bila privatna gimnazija, i onome u Zagrebu, gdje je bio novicijat i gdje su studirali mladi klerici. Posebni zamah poznavanju i širenju ovoga marijanskog pokreta dao je o. Ambroz Vlahov, tadašnji glavni urednik mjesečnika „Svetišta sv. Antuna“. Spomenuto glasilo donosi i zanimljiv o putovanju koje je on poduzeo s o. Serafinom Grškovićem, godine 1937. u poljskom „Niepokalanowu“, gdje se dobro upoznao s o. Maksimilijanom Kolbeom, osnivačem ovoga Grada Bezgrješne, a i njega osobno su upoznali. Za djelovanje, Vojska Bezgrešna dobila je odobrenje od Nadbiskupskoga duhovnoga stola od 30. prosinca 1938.

Maračić se kratko osvrnuo i na ratne godine, naglasio je, kako se i ova marijanska udruga morala povući od značajnije ekspanzije među hrvatskim vjernicima, a pri kasnije je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, da predusretne moguće progone i zabrane, sam određuje i proglašava prestanak rada svih javnih udruga i društava Katoličke Crkve na području Zagrebačke metropolije, a to su učinili i ostali biskupi, pa je tako i „Vojska Bezgrešne“ suspendirala svoje djelovanje na javnom, izvanjskom području.

Fra Milan Gelo, mag. theol. održao je predavanje „Bezgrešna kao trajno nadahnuće posvećenoga života. Kolbeova baština u suvremenome svijetu“.

Marija, shvaćena i čašćena kao Bezgrešna u Kolbeovoj teologiji, duhovnosti i apostolatu predstavlja stalno nadahnuće, ali i istinsko uporište zato što poljski franjevac u vjeri u Bezgrešno začeće prepoznaje svjedočanstvo i znak besplatne Očeve ljubavi, koja vodi cijeli spasenjski plan, prema tome, Bezgrešno začeće dio je širokoga Božjega plana, rekao je Gelo.

Svaka redovnička zajednica djeluje u jednoj konkretnoj mjesnoj Crkvi, neovisno kakvim se apostolatom bavila i kakvu karizmu gajila. Danas je sasvim jasno da redovništvo svoje pravo mjesto pronalazi onda kada se ispravno razumije sama Crkva. Budući da i Marija ima važno mjesto u Crkvi početaka, ali i u Crkvi svih vremena u njezinu se primjeru raspoznaje još jedna inspirativna dimenzija. Shvačajući Mariju kao model, majku i uzor same Crkve i Bogu posvećene osobe dobivaju jasniju sliku svojega poslanja.

Uspoređujući Kolbeov život s nekim vidovima Marijina života koji svim osobama posvećenoga života djeluje kao istinsko nadahnuće u nasljedovanju Krista, dolazimo o jednostavnoga zaključka: ono što je poljski mučenik započeo u svome životu sigurno nije moglo prestati s njegovom smrću. Prema tome, čini se da je baština koju prepoznajemo u suvremenoj duhovnosti, a ponajviše u nastanku novih redovničkih zajednica i svjetovnih instituta, utemeljena na njegovoj prvotan zamisli: sve činiti pod zaštitom Bezgrješne. Čini se da je ovo njegovo marijansko življenje
redovničkoga poziva u njemu neprestance jačalo svijest o sudjelovanju u Božjem planu spasenja, davalo snagu u ostvarivanju svoga poslanja u okvirima zdrave eklezioiogije
omogućilo dosezanje vrhunca vlastite ljudskosti davanjem života za drugoga – učeništvom. Fra Gelo se posebno osvrnuo na čašćenje Bezgrešne na Red franjevaca konventualaca, a potom spomenuo novonastale institute koji su nastali nadahnuti na Kolbeovoj duhovnosti i apostolatu. Tako je spomenuo Male sestre od Bezgrešne Marije i Svjetovni institut Misionarke Bezgrešne.

Fra Bernardin Filinić, prof. govorio je o temi „Protukršćanska gibanja Kolbeova vremena“. U uvodnom dijelu, predavač je podsjetio na revoluciju prosvjetiteljstva koja je nastojala odvesti svijet izvan kršćanstva, natrag u prirodne religioznost i to u ime napretka. „Konfesionalni ratovi, ubijanje krivovjeraca, što je na oprečnim stranama doseglo vrhunac upravo u vrijeme renesanse i reformacije, bit će tek uvod u povijesno razdoblje koje je sve to zapečatilo i osudilo, a otvorilo novo doba povijesti u kojem je pobijeno apsolutno i razmjerno najviše ljudi“ rekao je, te se kratko osvrnuo i na previranja koje je to sve prouzročito i u samoj Crkvi. Nadalje osvrnuo se na situaciju neposredno prije i za Prvoga svjetskog rata, te spomenuo da dok su masoni bjesnili u Rimu protiv Crkve i pape, otac Maksimilijan je osnovao Vojsku Bezgrešne. „Nije to bila vojska rata, nego opraštanja, ljubavi i mira. I kao što se moli ‘O Marijo bez grijeha začeta, moli i za neprijatelje Svete Crkve. On osjeća Kristovu ljubav, ljubav prema neprijatelju. Tu Kristovu ljubav, Kolbe je potvrdio darujući život za brta čovjeka u logoru 1941.“ zaključio je fra Filinić.

„Povijest, filozofija i izvori masonerije“

Uvodeći u temu, dr. sc. fra Josip Bražević ravnatelj Hrvatskog areopaga – Centra za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca kraćom prezentacijom prisutne je upoznao s izložbom o „300 godina masonerije u slici: Izložba slobodnih zidara u Ljubljani“.

Slijedila su dva predavanja povjesničara iz Splita Ivana Mužića. Prvo predavanje bilo je naslovljeno „Masonstvo i monoteizam“. Predavač je istaknuo, kako neki masoni, koji pišu o masonstvu tvrde da su oni duhovni nastavljači predantičkih okultnih učenja, koje su poslije dijelom nastavljali Kabali i gnozi. „I doista, masonski nauk ni po čemu nije originalan, jer je sav sadržan već u predkršćanskom poganstvu“, dodao je, kako su „masonska vjerovanja gotovo identična s onima egipatskim i grčkim kako ih iznosi Plutarh. Masonstvo se u XIX. stoljeću posebno angažiralo na promidžbi etički indiferentnoga teozofizma“. Nadalje, predavač je istaknuo, kako masonstvo Bibliju shvaća samo kao simbol i to u ovom smislu „Biblija ima u hramu svoje mjesto na oltaru Istine. Na njoj počivaju dva velika svijetla, Šestar i Uglomjer. Ona dakle resi naš sveti oltar ne kao Biblija, ne kao njezina sadržina i ne kao specifična kršćanska nauka. Biblija ne unosi dakle u nas ništa naročito ili isključivo kršćanskoga“. Podsjetio je, kako je slobodno zidarstvo u prvomu redu metafizika koja svjesno hoće izgraditi svijet bez Boga ne skrivajući svjetovni cilj: stvaranje nadvlade u jednoj svjetovnoj državi u kojoj ljude neće dijeliti teritorijalne granice ni duhovne razlike. Nadalje je istaknuo, kako snaga masonstva izvire iz fanatična čuvanja tajne, u koju spada gotovo sve što je u vezi s masonstvom, od političkih akcija do popisa običnog članstva. Predavač je posvijestio, kako „masonstvo samo privremeno ili povremeno podupire neku klasu, državu, naciju, crkvu i to samo dotle, dok to odgovara njegovim tajnim ciljevima“. Sve navedeno, predavač je ilustrirao s nizom citata iz domaćih i inozemnih raznih publikacija.

Na početku drugog predavanja „Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo“ ustvrdio je „Ivan Meštrović nije bio član ni jedna masonske lože u međuratnoj Jugoslaviji“. Pojasnio je, kako se teza o Meštroviću kao masonu posebno proširila poslije izdanja Glojnarićeve knjige o masonstvu u Hrvata. No, upozorio je, kako se Glojnarićev popis članova spomenutih loža ne može smatrati potpuno autentičnim, a i sam pisac te knjige je javno u „Hrvatskom dnevniku“ od 6. veljače 1941. priznao da mu je „priličan broj imena podmetnut od nesavjesnih ljudi“. K tomu, on je već tad bio tuženi suđen u Zagrebu i Zlataru od strane nekih osoba koje su tvrdile da nisu masoni. No, naglasio je činjenicu, da je Meštrović u međuratnoj Jugoslaviji živio, djelovao i razmišljao kao mason, međutim on je očito osobno procijenio da mu ne odgovara da se vodi kao član bilo koje lože u tadašnjoj Jugoslaviji vjerojatno i zato jer je tada masonstvo u Crkvi i puku bilo veoma omrznuto.

Osvrnuo se i na mnogobrojne biblijske motive u djelima Ivana Meštrovića, ali je naglasio kako oni ne potvrđuju da je njihov autor kršćanin. Mužić se osvrnuo i na neka djela Meštrovića, u prvom redu Raspelo, za koje je i sam autor 1954. Potvrdio „prizor ‘Raspeća’ nije bio zamišljen da predstavlja povijesnog Isusa, ni Njegovu uzvišenu žrtvu. Namjera je bila da se prikaže raspeće Njegove ideje, izopačenje i izobličenje nauke, radi koje je došao na ovaj svijet i radio koje je umro na križu“. Zanimljiva je i primjedba koju je Mužić citirao u predavanju. Naime, u tekstu „Iz korespondencije Meštrović-Kamber“ objavljenom u Hrvatskoj reviji, Ratko Perić je zaključio da „Meštrovićeva religioznost nije bila prakticirana u crkvenim okvirima i oblicima. Npr. za vrijeme rata, dok je boravio u svom ateljeu pod krovom Zavoda sv. Jeronima i blagovao zajedno sa svećenicima u blagovaonici, nikada se nije prekrižio“. Na kraju je dodao, kako izgleda da se Meštrović neposredno prije smrti obratio, što se može zaključiti iz svjedočenja Dominika Mandića“.

Na simpoziju je pročitano pripremljeno predavanje prof. dr. sc. Jurja Kolarića, prof. emeritusa KBF-a u Zagrebu „Maksimilijan Vrhovec i slobodno zidarstvo“. Riječ je o središnjoj osobi hrvatskoga crkvenog, kulturnog, političkog i gospodarskog života na prijelazu 18. i 19.st. Kolarić se kratko osvrnuo na životni put Vrhovca, te istaknuo, kako je bio optužen zbog jakubinske urote, no morao se braniti od napada da je bio član masonerije. „Od trenutka imenovanja za zagrebačkog biskupa pa do kraja života bio je meta mnogih napada koji su tvrdili da je bio slobodar zidar, osporavajući čak i njegovu pravovjernost“ naglasio je Kolatić, te ustvrdio kako je „ta sporna točka u životu biskupa Vrhovca utjecala na to, da je historiografija o tom pitanju njegova života bila dosta podijeljena. Jedni su naglašavali njegovo jozefinističko i slobodnozidarsko opredjeljenje, a drugi su to osporavali. Katolički usmjerena historiografija ili je nijekala ili dovodila u pitanje Vrhovčevu pripadnost slobodnom zidarstvu“. Kolarić je nadalje istaknuo, da o Vrhovčevu članstvu u slobodnom zidarstvu kao zagrebačkomo biskupu nema nikakvih dokaza, što ne znači da kao biskup nije održavao veze s mnogim slobodnim zidarima i bio njihov prijatelj.

Dr. sc. fra Daniel Patafta (KBF, Zagreb) održao je predavanje „Katolički tisak o slobodnom zidarstvu u međuratnoj Jugoslaviji (1918.-1941.)“. Uvodno se osvrnuo na pitanje koje se često postavlja: izvori o masonima. Naglasio je, kako izvora ima napretek, te je spomenuo kako se u NSK može na uvid dobiti njihovi časopisi, literatura koju su oni sami pisali, ali i one antimasonske, poglavito katoličke. Odabirući za ovu prigodu neke katoličke tiskovine, istaknuo je, kako je time želio pokazati procese koji su se događali, a oni su bili odraz vremena. „Što se tiče sukoba Katoličke Crkve i slobodnog zidarstva, on izrasta iz sukoba Crkve i liberalizma. Na našim prostorima sukob se intenzivira na početku 20. st. u vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije“. Podsjetio je, da prvo područje gdje se trebalo eliminirati utjecaj Crkve bilo je područje odgoja i obrazovanja. Pojavljuje se opširni članak o tome, kako je slobodno zidarstvo izbacivalo vjeronauk iz škola u Europi i kako to nastoji učiniti u Kraljevini Jugoslaviji. Spomenuo je i onodobni pokret reformnih svećenika. Patafta je ustvrdio, kako je teško dovesti reformne svećenike u vezu sa slobodnim zidarstvom, ali je činjenica je da su imali njihovu potporu što se očituje kroz različite tiskovine što je pri primijetio svećenik Petar Grabić koje uspoređuje reformni pokret sa slobodnozidarskim pokretom. Spomenuo je, kako u „Katoličkom listu“ pišu mnogi uglednici, mnogi intelektualci i profesori s KBF-a, među kojima je istaknuo Stjepana Bakšića, Janka Obreškog, te Janko Šimrak koji prvi progovara o razornom djelovanju slobodnog zidarstva u Jugoslaviji na djelovanje Katoličke Crkve. On je 1932. na prvim stranicama „Katoličkog lista“ objavljuje niz članaka u kojima izuzetno dobro dokumentira i iznosi činjenice što je slobodno zidarstvo činilo protiv Katoličke Crkve.

U središtu predavanja „Filozofija masonstva“ Karmela Batušić, dipl. filozof i dipl. religiolog bila su dva filozofa Johann Gottlieb Fichte i Giuliano Di Bernardo.

Johann Gottlieb Fichte je živio i radio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Djelovao je na sveučilištima u Zurichu i Jeni odakle je prognan zbog tužbe da je ateist. Nastavio je svoj rad u Erlangenu i Berlinu. U Berlinu je postao i prvi rektor na tek osnovanom sveučilištu. Iz njegove korespondencije jasno se vidi da je on bio prvi put primljen u masonsku ložu u Gdansku 1793. Po njemu, masonstvo služi da se u jednom društvu sastaju ljudi raznih staleža i razgovaraju. Tako oni dijele svoja umijeća i tako članovi do tada jednostrano obrazovani slušajući ostale postaju svestrani. Svrha masonstva je po Fichteu općeljudski odgoj.

U uvodu knjige „Filozofija masonstva“ Giuliano Di Bernardo svoju filozofiju masonstva predstavlja kao filozofiju čovjeka – svojevrsnu antropologiju. On ustvrđuje, da je antropologija religiozna „kada se čovjeka promatra u odnosu prema Bogu, kojega se smatra njegovim Stvoriteljem, dok se svjetovna antropologija na to ne obazire. Antropologija je isključiva ako se temelji na određenim vrijednostima, a nije isključiva ako je utvrđena na zajedničkim vrijednostima koje se tiču svih antropologija uopće. Religiozna antropologija je isključiva“, tvrdi on, jer su „prihvaćene samo one vrijednosti koje su specifične za određenu religiju. Dakako da se može govoriti o određenom pluralizmu, ali samo do neke granice.

Masonska antropologija je svjetovna i nije isključiva. Ona ne prepoznaje Boga kao Stvoritelja čovjeka, premda se, pojedinačno, mason može prepoznati kao Božje stvorenje, ali to nije obvezno. Za masona je važno samo etičko usavršavanje. Masonska antropologija spoj različitih antropologija, ali sve su one usmjerene prema etičkoj izgradnji masona“.

Posljednje predavanje ovoga bloka s temom „Gnostička baština u masoneriji“ održao je doc. dr. sc. fra Anto Barišić (KBF Zagreb). Odgovarajući na pitanje „što kronološki dva vrlo udaljena i međusobno dva daleka fenomena može povezivati“, Barišić je odgovorio „u masoneriji postoji nešto što je baština pojedinih gnostičkih sekti što je masonerija integrirala u svoj sustav bilo kao neku misao bilo kao dio nekog rituala i simbola.“ Ukazujući na tu gnostičku baštinu koju nalazimo u masoneriji, zaustavio se na tri stavke koje masoneriju povezuju s gnozom: gnostička sekta mandeja, tragovi gnostičkog učitelja Bazilida u masoneriji, te gnostičko poimanje uskrsnuća u nekim obrednim ceremonijama masona. Slijedom spomenutoga zaključio je, kako masonerija nije neovisna od duhovnih strujanja antike koja su kroz srednji vijek dospjela i do masonerije. Opće mišljenje i stav prema masoneriji danas je zbrkan, pomalo nejasan i rasut. To je vjerojatno zato što masoneriju kao i nekoć antički gnosticizam, osim određene tajnovitosti ovog bratstva, u najširem smislu riječi karakterizira eklektičnost, odnosno spajanje i posuđivanje različitih vjerskih, duhovnih, ritualnih i misaonih elemenata koji potječu iz različitih povijesnih epoha i religija, misterijskih kultova i suvremenih duhovnih gibanja.

„Vojska Bezgrešne i masonerija“

Kraći osvrt na „Masoneriju u Kolbeovim spisima“ dao je dr. sc. fra Josip Blažević. Ovim je najavio objavljivanje na hrvatskom jeziku prvoga sveska Kolbeovih spisa na 1400 stranica koji će biti predstavljeni u subotu, 23. rujna. Prvi svezak sadrži Kolbeova pisma. Blažević je sa žaljenjem ustvrdio da nema pisama njegove majke kojoj je on uputio prvo pismo kao sjemeništarac. I zadnje pismo koje je napisao uputio je također majci iz koncentracijskog logora u Auschwitza u kojem joj piše „nemoj mi pisati, jer se možda neću dugo zadržati“.

Naglasio je, kako su Kolbeova pisma ostala nekako u sjeni, jer smo svi ostali koncentrirani na dvije krune koje je vidio na prvom viđenju i na njegovoj dramatičnoj smrti. „Spisi nam dokučuju činjenicu da je on bio svet i neovisno dramatičnoj smrti“ rekao je Blažević, te istaknuo kako nam pisma na poseban način otkrivaju Kolbeovu prisnost s majkom, te otkrivaju podlogu koja ga je uputila na Nebesku Majku.

Uz temu izlaganja istaknuo je, kako „nastanak Vojske Bezgrešne treba tijesno povezati s djelovanjem slobodnih zidara, ali se njezino djelovanja na njih ne ograničuje. Štoviše, razvidno je iz Kolbeovih spisa: ciljevi Vojske Bezgrešne su postizanje svetosti svih njezinih članova bezrezervnom posvetom Bezgrešnoj“.

Iz Spisa može zaključiti da su masoni naša braća. „Tako ih on naziva“. Nadalje, tu je pitanje Crkve i poimanja cijeloga pokreta, kao i ono što je obilježilo vrijeme nastanka Vojske Bezgrešne: Gospina ukazanja. Navedeno je potkrijepio s više citata iz Spisa. Na kraju je zaključio, kako iz Spisa proizlazi da „Vojska Bezgrešne nije prijetnja slobodnim zidarima, nije udar na njihov integritet, nije križarski rat do njihovog istrebljenja. Vojska Bezgrešne u Kolbeovim spisima pronalazi svoje nadahnuće da se ne pokoleba u svjedočenju Božje ljubavi prema svim grešnicima i to ne afektivne, već defektivne ljubavi do kraja, poput svoga utemeljitelja. Stogodišnjica utemeljenja Vojske Bezgrešne novi je poticaj da se među članstvom obnovi ‘borbeni’ duh, apostolski žar, i da se poziv na svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina shvati ozbiljno i ozbiljno na njoj radi“.

Predavanje „Maksimilijan Kolbe između masonerije i Vojske Bezgrešne“ održao je prof. dr. sc. Zbigniew Suchecki s Papinskog teološkog fakulteta sv. Bonaventure u Rimu. U predavanju je poseban naglasak stavljen na postojeći stav Crkve i propise Kodeksa kanonskoga prava iz 1983. koji se odnose na masonstvo.

Slobodno zidarstvo obrađeno je i predstavljeno u brojnim publikacijama, pod različitim vidovima te iz različitih stajališta. No, sa stajališta kanonskoga prava, ne postoje publikacije vezane uz slobodno zidarstvo, nedostaje čak i produbljenih kritičkih studija na tu temu, koje bi bile provedene kroz komparativnu optiku s filozofijom, teologijom, i pravom, od strane studioznih katolika rekao je.

Nadalje je podsjetio, kako su posljednjih stoljeća masonstvo, bilo ono regularno, zakonito, neregularno, ili pak „zastranjeno“, bez razlike, osudili različiti Pape, u otprilike šest stotina dokumenata. No, naglasio je predavač, pitanje i dalje ostaje aktualno, jer brojni katolici pripadaju slobodnome zidarstvu. Pojedini su se proučavatelji masonologije opsežno bavili pripadajućim povijesnim razdobljem, dok sama masonska publicistika omogućuje predstavljanje ishodišta ove Ustanove. U predavanje se kratko osvrnuo i na teme masonstva za vrijeme Općih zasjedanja Drugoga Vatikanskoga ekumenskoga sabora.

„Bezgrešna i Čudotvorna medaljica“

Predavanje „Ja sam Bezgrešno začeće: Lurd i povijesni razvoj dogme o Bezgrešnom začeću“ održao je prof. dr. sc. fra Ivan Karlić (KBF Zagreb). Predavač je naglasio, kako je i danas aktualan, teološki jasan i razumljiv dokument o štovanju BDM Marialis Cultus pape Pavla VI.

Podsjetio je, da činjenica da je Marija bezgrešna, znači da je od prvog časa svoga života sačuvana od griješne baštine. „Pravi izvor iz kojeg se razvila vjera, pa i dogma o Marijinom bezgrešnom začeću je cjelina objavljenih istina.“ Rekao je Karlić te se osvrnuo na razvoj dogme o Bezgrešnom začeću. Zaključio je, kako Lurdsko svetište omogućuje ljudima susret s Bogom. Činjenica da se je objavila kao Bezgrešna samo upotpunjuje i dovršava višestoljetnu tradiciju Crkve koja je od svojih početaka slavila i častila BDM Bogorodicu. Njezin život daje nadu da i u nama milost Božja može učiniti i čini što je u Mariji učinila.

„Katarina Laboure i objava Čudotvorne medaljice“ bio je naslov predavanja doc. dr. sc. s. Valerije Kovač (KBF Zagreb). Govor o medaljici započela je u kontekstu nabožnih predmeta i njihovih vrijednosti, a potom je pojasnila koji Mariološko-marijanski sadržaj možemo iščitati iz Čudotvorne medaljice. Upozorila je i na opasnost od lakovjernosti, što je povezano i s vjerskim senzacionalizmom, prevelikim očekivanjima od Boga, projekcijama vlastitih želja.

„Uzimajući u obzir praznovjernost, ali i važnost nabožnih predmeta na nama je zadatak da oblikujemo pravi odnos prema Čudotvornoj medaljici Bezgrešne. Nije ju dovoljno samo nositi oko vrata, u torbi, džepu ili novčaniku, ili tek izgovarati molitvu za zagovor Bezgrešnoj Djevici. Medaljicu treba nositi kako je to preporučala sama Katarina s pobožnošću i vjerom, jer medaljica je samo podsjetnik, sredstvo opomene za rast u vjeri i povjerenju u Boga preko Marije i poticaj za autentični vjerski život koji se ne svodi na nekoliko pobožnih čina ili molitava, nego na temeljito i svakodnevno obraćenje i okretanje Bogu“.

Predavanje „Ratisbonneovo obraćenje posredstvom Čudotvorne medaljice“ održao je doc. dr. sc. Boris Vulić (KBF Đakovo).

Obraćenje je jedna od središnjih kategorija povijesti spasenja, a time i kršćanstva, ukoliko je ono početak ostvarivanja Božjega plana spasenja ovdje i sada, s konkretnim čovjekom. Putovi su i vrste obraćenja mnogobrojni. Među njima su, u Crkvi, ali i u svijetu, posebnu kerigmatsku snagu nosila ona obraćenja koja su se dogodila naglo i potpuno. Međutim, danas se takva iznenadna i radikalna obraćenja nalaze u pomrčini čovjekove pozornosti, da mu otkriju ono što se njega istinski tiče, rekao je predavač, te približio slušateljstvu činjenice obraćenja Židova Alphonsea Ratisbonnea, koje je pavlovsko obraćenje 19. stoljeća i najpoznatije čudo posredstvom Čudotvorne medaljice.

Osvrčući se na njegov odnos s Bogom i katoličanstvom posebno je ukazao na godinu 1825., kad se njegov stariji brat Thèodor obratio na katoličanstvo i potom zaredio za svećenika isusovca te isprva službovao u njihovu rodnom gradu, a potom u Parizu. „Bratovo je obraćenje za Alphonsea predstavljalo ludost pristanka na katolički fanatizam te je posve prekinuo odnose s njim i obilno se hranio dubokom mržnjom prema Crkvi i svećenicima, osobito prema papi i isusovcima“. Odlazeći na put neplanirano 1842. godine završava u Rimu, gdje dobila medaljicu, tj. obraćenje.

Osim što ovo obraćenje potvrđuje da su nagla i potpuna obraćenja Bogu stvarno moguća te da je istinsko obraćenje uvijek kristološki događaj zadivljenosti novošću Isusa Krista koja vodi pritjelovljenju njegovu Tijelu koje je Crkva, obraćenje je uvijek povezano, da tako kažemo, s misionarima milosrđa. Pod tim pojmom mislimo na sve one osobe koje su, svojim dubokim vjerskim iskustvom i zrelošću svoje osobne vjere, spasenjski suradnici obraćenja drugih u molitvi i nadi da se Božja sveopća spasenjska volja i ostvari. Drugim riječima, to su oni vjernici koji se ne zadovoljavaju izlikom da je Crkva ionako malo stado te da teško može rasti po čudesnim i iznimnim događajima. To su oni koji vjeruju da su obdareni mogućnošću da budu posrednici doticaja veličine Božjega praštajućega milosrđa i čovjekove grešnosti. Svojom suradnjom s milošću u obraćenju drugih oni se bore protiv ravnodušnosti za spasenje svih ljudi i osobito se posvećuju grešnicima. To znači da se bore i protiv dvoličnosti i sebičnosti vjere u koje bi se zatvorila svaka osobna vjera koja nije tu – zajedno s ljubavlju i nadom – i za druge, zaključio je predavač.

Židovstvo i masonerija

Drugi dan Međunarodnoga znanstvenoga simpozija „Vojska Bezgrešne i masonerija“ u nedjelju, 17. rujna započeo je predavanjem glavnoga rabina u Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori Luciana Moše Prelevića „Židovstvo i masonerija (s osvrtom na Protokole sionskih mudraca)“.

Na početku je pojasnio značenje hrama u židovstvu „u našim svakodnevnim stvarima, što god radimo, uvijek se govori o hramu, o povratku u Jeruzalem. Kad gradimo kuću jedan dio mora ostati nedovršen, kako bi se sjetili da je hram srušen, jer kako ja mogu imati savršenu kuću, ako je nema Bog. Jeruzalem je oduvijek bio utisnut u srce svakog židovskog života. Hram je simbol i preslikava svijet u malome, te podsjeća da je čovjek sukreator svijeta“. Polazeći od tih činjenica, naglasio je kako nije jasno zašto su masoni krenuli zidati hram.

Govoreći pak o „Protokolu ima sionskih mudraca“ upozorio je kako su to navodni protokoli židovskih i masonskih zavjera u svrhu stvaranja koalicije da se zavlada svijetom. Pojavili su se početkom 20. stoljeća u Carskoj Rusiji, te unatoč činjenici da je utvrđeno kako je riječ o krivotvorinama. „Protokoli“ su danas jedna od najprodavanijih knjiga, posebno su popularni u arapskim zemljama, te se temeljem njih Židove želi prikazati na najgori način. Naglasio je, kako se u „protokolima“ koji slijede dijalog iz pakla ističu da su Židovi infiltrirani među masonima, tj. da su lideri masona i židovskih zajednica isti ljudi. Osvrčući se na pitanje, da li Židovi mogu biti članovi masonskih loža. Naglasio je, kako oni svojim životom moraju drugima biti primjer kako živjeti. Stoga „ako bi Židov postao član bilo kakvog udruženja koje ima neka druga mjerila, samim tim bi izgubio ulogu koju mora imati“.

Crkva i masonerija

Predavanje „Suvremena masonerija iz perspektive geopolitičkog stratega“ održao je admiral Davor Domazet Lošo, vojni strateg i admiral u mirovini. Predavač je posvijestio kako je glavna zadaća masonerije borba protiv kršćanstva, poglavito katoličanstva, a osobito protiv Rimskoga pape. „Njihova zadaća je kako vladati svijetom i uspostaviti jedinstvenu svjetsku vladu ili neki novi svjetski poredak. Taj plan traje već gotovo tristo godina. Prvo što su trebali uništiti bilo je vertikalni ustroj, a to su kraljevstva i carstva. Počelo je s Francuskom revolucijom, nastavljeno je s revolucijom 1848. , pa Prvim svjetskim ratom, Oktobarska revolucija, Drugim svjetskim ratom i sve ideologije iredentizam, fašizam i nacizam komunizam i danas militantni liberalizam su njihova ideologija nastala u njihovim ‘tajnim radionicama’“.

Dakle, da bi promijenili svijet, prvo morate uništiti kraljevstva. Potom kad im je trebao nacionalizam, stvorili su ga, pa se došlo do suverenih država koje treba potpuno razoriti, i uspostaviti ono što zovu multikulturalnost u kojoj u biti nema ništa od kulture i morala. Cilj je ljudima ispirati mozgove što je moguće s glupljim televizijskim programima, s antikulturom, te na neki način stvarati čovjeka, ne sliku Božju, jer je čovjek slika Božja ne fizički, nego u duši da to ne bude kako bi oni mogli vladati njime. Stoga, moć je ili ‘svemoć’ njihova glavna pokretačko. Naravno, oni sami sebe smatraju tajnim. Nisam to ja rekao, to oni sami kažu. Zašto nešto mora biti tajno? Tko je u tami? Zna se: sotona. Zato u masoneriji ima puno okultnosti i puno sotonizma, a on se najviše očitovao u revolucijama gdje su se glave skidale giljotinama ili su ljudi umirali u gulazima, odnosno kaj sv. Maksimilijan Kolbe u bunkeru gladi u Auschwitzu. Zato on osniva Vojsku Bezgrešne da molitvom preobrati masone, rekao je Domazet Lošo, te dodao, kako je danas „s nekada antiklerikalizma došlo do kristofobije.

Rješenje postoji: sv. Ivan Pavao II. je to izrekao riječima „otvorite vrata Kristu“. Ne može se bez identiteta vjere. Kako bi postojali Židovi da nemaju svoju vjeru? Kako mi kršćani možemo postojati, ako nemamo svoju vjeru? Dakle: otvorimo vrata Kristu, zaključio je.

Prof. dr. sc. Josip Šimunović (KBF Zagreb) u predavanju „Interventi papa protiv masonerije“ dao je pregled enciklika i drugih službenih dokumenata koje su potpisali pape od prve polovice osamnaestoga stoljeća do 1924. godine.

Naglašavajući kako je „Katolička Crkva bila svjesna pogubnosti naučavanja i djelovanja slobodnih zidara, te je svoj stav redovito ponavljala u interventima Crkvenoga učiteljstva.

Stav Katoličke Crkve od početka je prema slobodnim zidarima i prema masonskim načelima bio jasan: slobodno zidarstvo doživljavala je kao veliku prijetnju i zato je u svojim pisanim interventima, bilo izravno, bilo neizravno, bilo protiv njega.

Katolička Crkva je osudila nauk slobodnog zidarstva, djelovanje, ceremonije, prisegu na Bibliju, vjerovanje, ono što je slobodno zidarstvo promoviralo, jer je u suprotnosti s njezinim vjerovanjem i djelovanjem. U tom smislu, Katolička Crkva pomoću svojih poglavara osudila je indiferentizam, jer se slobodno zidarstvo odnosi ravnodušno prema Božjoj Objavi kao i prema Isusu Kristu, Božjemu Sinu. Osudila je i sinkretizam koji je također vidljiv u vjerovanju, ostvarivanju i djelovanju slobodnih zidara. Slobodno zidarstvo uzima dosta toga od triju velikih svjetskih religija – kršćanstva, islama i židovstva, ali također gradi svoje stavove pomoću deizma, gnosticizma, racionalizma i relativizma. Molitve slobodnih zidara kao i obredi ceremonija primanja stupnjeva mogu biti tema za sebe, kao i moralni sustav slobodnog zidarstva, rekao je Šimunović. Nadalje je naglasio, kako je „dobro znati što je to slobodno zidarstvo, kako bismo u dokumentima papa mogli otkriti stav i govor o tom pokretu, te pogubnost njegova ostvarivanja u današnjem vremenu i suvremenom društvu“.

Posljednje predavanje ovoga bloka „Crkveno-pravni stav Katoličke Crkve prema masoneriji“ održao je prof. dr. sc. Jure Brkan (umirovljeni profesor KBF-a Split).

Uvodno je napomenuo, kako je Katolička Crkva od 1738. godini počinje govoriti masoneriji. Papa Klement XII. u svojoj buli „In eminenti Apostolatus Specula“ sve vjernike koji su upisani u masonske lože izopčio je iz Katoličke Crkve. Nakon njega, pape su zabranjivale, i osuđivale masoneriju zato što masonerija uvodi pseudoreligijski sinkretizam: iz pojedinih religija uzimaju ono što im odgovara. Masonsko kao takvo ne bavi se teološkim razlikama između različitih religija, ono je tu indiferentno, oni zastupaju relativistički subjektivizam u moralu, a suprotno Katoličke Crkve danas oni su pobornici legalizacija abortusa, eutanazije, istospolnih brakova, a imaju i različito mišljenje od Crkve o homoseksualnosti.

Masoni Isusa ne priznaju Bogom, on je masoneriju kao drugi veliki učitelj čovječanstva, i to je najveća razlika između masonerije i Katoličke Crkve. Iz toga slijedi da ne priznaju Presveto Trojstvo, rekao je.

Prema pisanju mnogih papa u apostolskim pismima i dokumentima Kongregacije za nauk vjere, doktrina masonerija je nepomirljiva s Katoličkom Crkvom, „radi naturalizima, indiferentizma, negiranja objave“.

Govoreći o zakonodavstvu Katoličke Crkve koji je na snazi a odnosi i se i na odnos prema masonima ukazao je na Zakonik kanonskoga prava iz 1983., kan. 1374. koji govori jednako i općenito o društvima koja rovare protiv Crkve, ne imenujući poimence nijedno takvo društvo. U tom kanonu je određeno da se onoga katolika koji se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve kazni pravednom kaznom, a onoga koji promiče ili vodi takvo društvo kazni zabranom bogoslužja, rekao je, te naglasio, da kao i spomenuti kanon, ni Drugi vatikanski sabor ne spominje poimence sekte nego općenito kaže društvo. Nadalje je podsjetio, kako je Kongregacija za nauk vjere samo dan prije stupanja na snagu Zakonika iz 1983., intervenirala posebnim očitovanjem „Quaesitum est“ u kojemu je spomenula očitovanje od 17. veljače 1981. godine te je izričito kazala da je nauk masonskih društava nepomirljiv s naukom Katoličke Crkve, te da oni katolici koji bi bili upisani u masonska društva teško griješe. Tomu je dodao i komentar u vatikanskome glasilu „L’Osservatore Romano“ od 23. veljače 1985., te naglasio kako od tada do pape Franje nema nikakav službeni dokument Svete Stolice o masonima. Sam papa Franjo od svoga izbora je tri puta govorio o masoneriji, no što je u hrvatskim medijima prešućeno. „Govorio je o masonskim lobijima u zrakoplovu kad se vraćao iz Brazila, kao i na godišnjici Don Bosca, a posebno je to spomenuo pri promjenama u vodstvu Malteških vitezova“. No, to nisu dokumenti.

Narod treba poučiti, može se netko nesvjesno upisati, nije kriv. Ali treba dobro znati: mjerodavni crkveni poglavar mora kazniti vjernika koji je upisan u masoneriju pravednom kaznom, a kojoj neka odluči sam. No, nemojmo se zavaravati: masonerija je danas življa neko ikad, rekao ne Brkan, te predavanje zaključio riječima pape Lava XIII. „Biti katolik i mason je apsurd“ (Lettera al Popolo Italiano „Custodi“, 8. prosinca 1892.).

„Kolbeov put nove evangelizacije“

U predavanju „Aktualnost govora o Bezgrešnoj i nova evangelizacija“ prof. dr. sc. s. Marija Pehar (KBF Zagreb) podsjetila je na dogmu, koja kaže da je Marija od prvog trenutka svoga života očuvana od stanja koje nazivamo istočnim grijehom. Također ističe se da je Marija tijekom cijeloga svoga života ostala bez grijeha. „Dakle: sveta i bezgrešna“. Ovo Mariju na prvi pogled udaljava od ostalih ljudi, jer ističe jedinstvenost njezine osobe u odnosu na sve nas druge, rekla je, te naglasila da nasuprotnom mišljenju koju Mariju promatra kao oprečnost, „Crkva je u Djevici Mariji promatrala prototip svakog čovjeka. Božju istinu i Boji govor upravljen svim ljudima i za sve ljude. Budući da je Marija pralik čovjeka i to svakog čovjeka, mariologiju se onda može razumjeti kao milosno teološku konkretizaciju antropologije“.

Kratko se osvrnula na odnos suvremenog čovjeka i svijeta prema svetosti i prema grijehu. „Svetost kao prihvaćanje zajedništva s Bogom nije punina samo kršćanskog poziva u Crkvi, nego je kao mjera ljudske slobode punina ljudskosti uopće. Svetošću čovjek ostvaruje iskonsku ljudsku čežnju ‘biti kao Bog’ prepoznatu na prvim stranicama biblije, a gledajući Bezgrešnu kao vrhunac Božjeg ostvarenja prepoznajemo da je ta čežnja i Božja čežnja za čovjekom. Božja čežnja za ljudskim punim ostvarenjem, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična, dakle Bog je htio da čovjek bude kao Bog, da bude svet i bez grijeha što je konačno ostvareno u Mariji“. Povezujući sve rečeno s pojmom „nova evangelizacija“ dr. Pehar je naglasila, kako se tu radi o ponovnom otkrivanju Božjeg plana sa svijetom i čovjekom. „Radi se o obnovi evanđelja u Crkvi i ponovnog predstavljanja Krista i Božjeg plana svijetu sa svijetom i sa čovjekom. Crkva je pozvana biti akter, ali i prvi odjek nove evangelizacije. Nova evangelizacija je otvaranje očiju i Crkvi i svijetu, onih očiju koje zli uporno zatvara. Svakom je čovjeku darovana sloboda da se može opredijeliti za svetost i život bez grijeha. Za novu evangelizaciju Crkve važno je da ustrajno vodi razbuđenju i otrežnjenju čovjeka pred lažnom slikom svijeta o svetosti i o grijehu. Moguće je to s pogledom na Mariju, naime motreći nju može se vidjeti da je ljudska čežnja „biti kao Bog“ ostvariva u zajedništvu s Bogom“.

„Bezgrešna: žarišna točka teologije, duhovnosti i apostolata sv. Maksimilijana Kolbe“ bila je tema Margarete Jozinović, mag. theol. Uvodno je pojasnila tko je Bezgrešna bila za Kolbea i koji je njegov novitet u odnosu prema njoj.

Od malih nogu Maksimilijan Kolbe predavao je Bezgrešnoj i sebe, ali i sve što ga je na putu snalazilo. Molio je i predavao i svoje neprijatelje u zagovor Bezgrešnoj. Tako je iz možda ljudskih strahova, ali i težnje da na masonske uzvike i transparente, još kao mladić, da odgovor – nastala još jedna vojska poput ove masonske vojske, Vojska Bezgrešne, naglasila je uvodno. Dotičući se Kolbeovog poimanja Bezgrešnog začeća, naglasila je „Kolbe tomu za razliku od nekih svetaca, pa i teologa daje središnje mjesto. To središnje mjesto proizlazi iz njegove posebne karizme. Kolbe je i mističar i teolog Bezgrešne. Mističar je jer je posjedovao iznimna shvaćanja i iskustva toga otajstva, a teolog jer je u istraživao Bezgrešnu upravu putem teoloških objašnjenja“. Jozinović je ukazala i na činjenicu, da nijedan drugi teolog prije Kolbea nije Duha Svetoga nazvao Začećem. Sumirajući mariologiju Kolbea, naglasila je, kako je ona „’organska’, jer je povezana i s drugim istinama vjere), ‘iskustvena’ jer se rađa se iz osobnoga iskustva otajstva Boga, te ‘vitalna’ jer vodi obnovljenu pregnuću u kršćanskome životu“.

Kolbeova duhovnost i apostolat čvrsto su povezani, a najveći plod njegova života, duhovnosti je upravo do dan danas postojanje Vojske Bezgrešne. Onkraj osobnog svjedočanstva koje je nužno ograničeno prostorom, potrebne su inicijative širokih razmjera. A to je Kolbe i bio i činio – imao je borbeni duh, bio je poduzetan i otvoren stvaralaštvu! Svojom prisutnošću i oštrinom u svom je vremenu bio pravi vojnik Vojskovođe – one koja ga je kroz cijeli život vodila, Bezgrešne, zaključila je.

Prof. dr. sc. Jure Zečević (KBF Zagreb) u predavanju „Kolbeov misijski žar“ je rekao „Svemu je pristupao s odgovornošću, ne štedeći se, ulažući u onome što poduzima svu svoju snagu i energiju dajući se u potpunosti kako bi se djelo kojemu se on posveti realiziralo u što kraće vrijeme i istovremeno na što je moguće kvalitetniji i uspješniji način“.

Kolbeov misijski žar povezan je s njegovim karakternim i temperamentnim osobinama. On je povezan i s njegovom kristocentričnom vjerskom okupiranošću, s njegovim kristocentričnim vjerskim poletom. U kontekstu njegove opće vjere na praktičnoj, djelatnoj razini razvija se apostolat, njegovo misijsko djelovanje. Kolbeov misijski žar povezan je s pastoralnim i soteriološkim naglascima, te u konačnici s društvenim prilikama njegova vremena. Taj misijski žar on ima, da bi se duhovnim oružjem i oruđem, tj. Vojskom Bezgrešne odupro netrpeljivosti naspram Katoličke Crkve, one netrpeljivosti koja će se uskoro iskazati i na puno široj razini, ne samo u odnosu naspram Katoličke Crkve, već prema svakom obliku nepočudne i nepoželjne različitosti te se najpogubnije očitovati u programiranim fizičkim zatiranjima ljudskih života i prvog nacionalsocijalizma i Staljinovog komunizma. Uz grešni naraštaj u ekstremnim vremenima Bezgrešnu stavlja u prvi plan, na što se nadovezuje veliko misijsko i apostolatsko zalaganje, misijski žar za obraćenje ljudi, za ispravljanje izobličenog i deformiranog u ljudskoj praksi. Upravo ovaj i ovakav misijski žar kojim je izgarao, autentično i dosljedno je posvjedočio darivanjem svoga zemaljskoga života“ zaključio je Zečević.

„Kolbeova medijska djelatnost u službi apostolata i nove evangelizacije“ bila je tema predavanja izv. prof. dr. sc. Danijela Labaša (Hrvatski studiji). Uvodno je naglasio, kako pripremajući se za ovo izlaganje temeljem raspoložive građe je ustvrdio, da se ovom temom u Hrvatskoj nije nitko sustavno bavio. Stoga se njegovo predavanje temelji na građi objavljenoj na talijanskom jeziku, a za ovu prigodu je izdvojio neke članke objavljene u „Miles Immaculatae“. Labaš je ustvrdio, kako možemo reći da je Kolbe na medijskom području bio preteča Drugoga vatikanskog koncila i dokumenta „Inter mirifica“ kao i kasnijih dokumenata Katoličke Crkve koji govore u ulozi medija u novoj evangelizaciji, te je tvrdnju potkrijepio s više citata iz spomenutoga časopisa.

Tako o tekstu o Kolbeovoj misionarskoj strategiji autor Raffaele Di Muro podsjeća, kako je „Kolbeovo poslanje obilježeno je širokim korištenjem sredstava koja potiču prenošenje evanđeoskih sadržaja i važnosti marijanskog štovanja. Umjetnost, na primjer, može biti dragocjeno sredstvo za evangelizaciju. Isto vrijedi i za kino, radio i sve masovne medije kojima čovjek raspolaže. Maksimilijan je kao put najviše koristio tisak da bi svijetu pružio Kristovu radosnu vijest i ljepotu marijanske pobožnost; no, ipak se pokazao kao onaj koji je uvijek otvoren svakome rješenju, pa i najtehnološkijem, nikada viđenom“. Nadalje se Labaš osvrnuo na članak Giuseppea Giuntija koji govori o aktualizacija Kolbeove metodologije i sugestiji za današnje vrijeme „Zamišljajući pred očima Kolbea na putu vlakovima i lađama, izgleda nam gotovo kao zauzeti manager ili mladi organizator nekog kulturnog projekta ili glazbenoga događaja koji šalje poruke (sms-ove) prijateljima i suradnicima da ih podsjeti na događaje, da dobije dozvole i dopuštenja, da potakne sponzore, informira odgovorne za komunikaciju, da sve podsjeti na misiju vlastitoga društva“. Iz teksta „Vitez Bezgrešne: komunicirati i s one strane fizičke prisutnosti (Adele Ceretta), Labaš je između ostaloga naglasio „Uvijek u korak s vremenom, često preteča i inovator, naš svetac shvatio je važnost tiska, a osobito je primijetio da su na području sredstava društvene komunikacije sile protivne Katoličkoj Crkvi, duhovnim vrednotama, te je uočio i široku raširenost nemoralnoga tiska. Zbog toga nastoji ohrabriti na zauzimanje i na upozoravanje svekolikoga katoličkoga svijeta, pišući ovako: ‘Još prije sto godina, kada su oni koji su znali čitati bili još malobrojni, Napoleon je ispravno tvrdio: ‘Tisak je peta svjetska sila’“. Predavanje je Labaš zaključio riječima koje potpisuje Sebastian Benito Quaglio „Otac Kolbe životni je uzor kojega se može oponašati u evangelizaciji preko masovnih medija“.

Predavanjem „Želim umrijeti umjesto ovog čovjeka“ prof. dr. sc. fra Andrej Šegula (KBF Ljubljana) stavio je Kolbea u kontekst obitelji.

Usredotočujući se na lik o. Maksimilijana Kolbea, Šegula je ustvrdio kako je on bio obiteljski čovjek (čovjek obitelji). To je potkrijepio, s kako je rekao „tri dimenzije“ njegova života: sam je rođen u obitelji, u njoj je odrastao i primio osnovne temelje za svoje životno poslanje; ulaskom u redovništvo (kod franjevaca koventualaca) zaživio je novo poslanje, novu dimenziju. Krenuo je prema obitelji, koja nije vezana „krvlju“, već „duhovnim pozivom“. Na kraju pak svoga života, pokazao je što mu znači obitelj. Svojim izborom ‘Želim umrijeti umjesto ovoga čovjeka’ obitelji je dao veliko priznanje i vrijednost. Tim korakom je omogućio da suprug i otac obitelji Franjo Gajowniczek izvrši svoje životno poslanje do kraja“. Nadalje, predavač se kratko osvrnuo na odnose u obitelji Kolbe, te utjecaj koji su otac i majka ostavili na sinove. Posebno je naglasio prisan odnos s majkom, smrt oca koja ga je jako pogodila, kao i odnos s dvojicom braće. Pri nastanku Niepokalanowa „Grada Bezgrešne“ Kolbe postaje očinska figura u duhu obiteljskoga života, a „Niepokalanow postaje iskustvo nove obitelji. Braća koja čine zajednicu su obitelj koja je posvećena i okupljena oko svoje Nebeske Majke“. Pater Kolbe je u svojem redovničkom i svećeničkom poslanju imao lijepu karizmu, znao je predstaviti Crkvu, znao je Mariju predstaviti svijetu. Po Mariji je postao apostol, Marija je strana u evanđelju kojega je razmatrao, živio i predlagao drugima. U prisutnosti i u poslanju Marije Kolbe vidi svoje univerzalno poslanje. Bezgrešna je majka svih i svakoga, majka čovječanstva, posvijestio je Šegula, te podsjetio kako je Kolbe preko revije „Vitez Bezgrešne“ želio da Marije doprije u svaku obitelj, i tako bude istinski odgajatelj kršćanske obitelji.

Stavljajući Kolbeova nastojanja u današnji kontekst, Šegula je naglasio „naša dužnost, naš poziv je nastaviti djelovanje u službi te osnovne stanice društva, obitelj. Nije dovoljan samo aggiornamento ili ažuriranje pastorala: potrebna je istinska nova evangelizacija, potrebno je da se smjernice Drugoga vatikanskoga koncila ožive i na ovom području“. U tom je kontekstu ukazao na šesto poglavlje Posinodalne apostolske pobudnice „Radost ljubavi“ (Amoris Laetitia) koje je naslovljeno „Naviještati evanđelje obitelji danas“.

Predavanje je zaključio riječima „kad danas prebiremo po dokumentima koji govore o obitelji, o pastoralu obitelji kod Kolbea nalazimo mnogo sličnih mjesta, iako se mnogo toga promijenilo. No, ono što ostaje aktualno i danas, u svijetu aggiornamenta, kao i u procesu nove evangelizacije je: Ljubav prema Crkvi, poslušnost i predanost, požrtvovnost, te zapovijed ljubavi: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Kada danas razmišljamo o novoj evangelizaciji – započnimo s Kolbeovom hrabrošću, vjerom i ufanjem“.

Kolbe – uzor djelovanja u suvremenome društvu – Povezujući temu „Trijumf ljubavi do kraja. Nova evangelizacija ukorijenjena u radikalnom svjedočanstvu“ predsjednik Međunarodne udruge Vojske Bezgrešne doc. dr. sc. fra Raffaele di Muro, izrekao je i zahvalu predavačima. „Zahvaljujem vam na svjedočanstvu koje ste mi na ovom skupu dali i na kvalitetnim predavanjima koje smo čuli“, rekao je. Zahvalu je uputio i provincijalnom ministru fra Josipu Blaževiću za prvi svezak „Spisa sv. Maksimilijana“ koji će uskoro izaći na hrvatskome jeziku. Posjetio je, kako je riječ o vrlo zahtjevnom radu, koji će sigurno donijeti svima plodove.

Osvrčući se na „novu evangelizaciju za radikalno svjedočanstvo“ rekao je, kako su za Maksimilijana svjedočanstvo i misija ista stvar, te je to potkrijepio riječima samo Kolbea „prvo poslanje je evangelizirati sebe samoga; samo kad smo sami sebe evangelizirati, možemo evangelizirati druge.“ Upozorio je, kako na to valja staviti poseban naglasak, jer za Kolbea „radikalno svjedočanstvo znači posredovati ljubav Kristovu; radikalno svjedočanstvo znači cijelome svijetu prenijeti otkupiteljsku ljubav Kristovu“. Nadalje je još jednom ukazao na veliku ulogu Marije u Kolbeovu životu, no podsjetio je kako se ne smije zaboraviti njegova kristocentričnost. U svojoj mladenačkoj dobi piše o Presvetom Srcu Isusovu. Di Muro je naglasio, kako je to važan aspekt koji nam pomaže razumjeti Kristovu ljubav prema čovječanstvu, a upravo je tu ljubav važno prenijeti svim raspoloživim sredstvima. Za sv. Maksimilijana to znači: cijelome svijetu prenijeti poruku da je Krist Spasitelj. Tu se očituje njegovo svjedočanstvo za Krista, jer „svjedočanstvo je plod preobilja ljubavi Božje, ako je tvoje srce puno Krista, ti daješ svjedočanstvo u zajednici u kojoj živiš“.

Nadalje je ukazao na Kolbeov „Marijanski put“ koji možemo sažeti: svjedočiti s Marijom, svjedočiti kao Marija. U tom je kontekstu skrenuo pozornost na poslušnost Duhu Svetomu, koju Kolbe prepoznaje u Mariji. On pak je sam za svako djelo tražio poticaj Duha Svetoga. „Kad prije 100 godina osniva Vojsku Bezgrešne on prima nadahnuće Duha Svetoga, i poput Marije izriče svoj „da“. Isto je bilo kod pokretanja ‘Viteza Bezgrešne’. Utemeljenja Niepokalanowa. On izgovara svoj ‘da’ na ono što mu Bog da razumjeti. Njegovo srce je uvijek pozorno na ono što mu Bog želi reći, to je Marijanski put“. Tu je Di Muro posvijestio važnost slobode srca, koju vidimo i kod Marije, a koja nam daje u nutrini srca razabrati što Bog od nas traži. To je potkrijepio primjerom, kada su Nijemci zaplijenili sve u Niepokalanowu, Kolbe u srcu prepoznaje novi smjer koji je Bog zacrtao. „Tu se očituje sloboda: sve su mu oduzeli, sve ono za što se tijekom svoga života žrtvovao, no on razumije da je pred njim sad nova misija, novo poslanje. Zna da riskira, da će biti deportiran, svjestan je toga da isto riskira njegova subraća koje poziva da ‘prihvate mučeništvo’, jer se sad svjedočanstvo iz Niepokalanowa seli, a mjesto novoga svjedočanstva postaje Auschwitz“. Di Muro je iznio i primjer profesora na Biblicumu koji su proučavali Lectio divina i Maksimilijana Kolbe, tj. kako je on čitao Sveto Pismo. Došli su do jednostavne metode: „on je čitao Sveto Pismo, i odmah to prenio u praksu življenja. Ista metoda kako je to činio sv. Franjo! To je radikalno svjedočanstvo sv. Maksimilijana: živjeti Krista, živjeti s Marijom, živjeti Riječ, odmah kao nešto vrlo važno“.

Na pitanje „koji je bio put, misija sv. Maksimilijana“, odgovorio Di Muro daje kratak odgovor „kontinuirani rad i zajedništvo“, jer upravo nas sv. Maksimilijan Kolbe uči raditi zajedno za Bezgrešnu.

Osvrčući se na temu simpozija, Di Muro je posvijestio da poput Kolbea i mi moramo biti osjetljivi na vrijeme u kojem živio. „U njegovo vrijeme to je bila masonerija, a danas su pred nama mnogi ‘izazovi’ No, ne smijemo zaboraviti ono što nas uči Maksimilijan Kolbe: vrijeme u kojem živimo moramo biti svjedoci. Kolbeovo svjedočanstvo ima svoj temelj u molitvi, evo zašto je to radikalno svjedočanstvo, jer je korijen svakog djelovanja molitva! Sve se rađa u molitvi, jer se kroz molitvu može razumjeti volja Božja. I eto nas opet na Marijanskom putu: putu raspoloživosti i razumijevanja“. Naglasio je, kako je molitva najveća tajna sv. Maksimilijana Kolbea, a na to želi ukazati i knjiga „Trijumf ljubavi“.

Na kraju još jednom ukazujući na apostolat sv. Maksimilijana Kolbea naglasio, kako on uvijek potiče na novost, i da se nikad ne zaustavimo makar smo dosegli rezultate, već da sa svom svojom kreativnošću, hrabrošću, ljubavlju nastavimo raditi s novim srcem, za nove uspjehe koji su plod naše ljubavi i osluškivanja.

Marija Belošević