Čudotvorna medaljica - Nacionalni centar Vojske Bezgrešne

Čudotvorna medaljica

Prva čudotvorna medaljica

Godine 1832., dvije godine nakon ukazanja, Marijinoj molbi je bilo uslišano – Čudotvorna medaljica bila je iskovana pod nadzorom oca Aladela uz dopuštenje pariškog nadbiskupa De Qelena. Tko će znati što se u srcu sestre Katarine zbivalo kada je po prvi put u svojim rukama imala Čudotvornu medaljicu? Tko će opisati onu radost? «Kakav je to bio doživljaj, vidjeti Gospu u njenom kraljevskom, ali istovremeno i materijalnom izdanju. Njeno nebesko lice i oči pune dobrote. S kakvim je uzbuđenjem morala po prvi put pročitati zlatne riječi zaziva koje su postale uzdahom čitava njezina života. S kakvim poniznošću se morala diviti križu, koji se tako često i na otajstven način, poput omiljenog motiva, vraćao u njene vizije. S kakvom je ljubavlju morala pozdraviti taj M – monogram Marije, čije je ime neumorno pisala i ponavljala, poput pripjeva»·. Vjerujemo da je sestra Katarina s velikom zahvalnošću uvjeravala ispovjednika kako će ovu medaljicu s ljubavlju i vjerom nositi te možda potiho dodala:»Sada je valja širiti!» Sada započinje svoje sveto poslanje koje će se nastaviti u čudesnom porastu milosti i čudesa.

Čudotvorna medaljica
Čudotvorna medaljica

U vremenu do početka procesa ispitivanja 16. veljače 1936. izrađeno je više od osam milijuna Čudotvornih medaljica. Da bi bio potpuno siguran nadbiskup je naredio kanonsko ispitivanje o ukazanju Djevice u ulici Rue de Bac. Nakon nekoliko mjeseci napornog rada nadbiskup i Promotor vjere opat Quentin iako ožalošćen što nije razgovarao s vidjelicom zbog njene tajanstvenosti između ostalog zaključuje: «Ispitivanjima je utvrđeno kako je, od prvog razgovora koji je o tome vodila sa svojim ispovjednikom, ona – Labouerova – od njega zatražila svečano obećanje da je nikada neće imenovati i da je neće otkriti nikome: i ona je sama pomno čuvala svoju tajnu». «Povela se rasprava oko stvarnosti ove vizije i vjerodostojnosti njena opisa, koja je za cilj imala utvrditi može li se vjerovati jednome i drugome. Iznijeto je mišljenje kako vizija nije mogla biti izmišljena, niti umišljena, te da nije bila posljedica sna, niti proizvod razigrane mašte. Naposljetku, utvrđeno je i to kako nikakva pomisao na oholost, sebeljublje, kao niti bilo kakva ljudska ambicija ili interes, nisu mogli pridonijeti opisu viđenja, uzimajući u obzir posvemašnju diskreciju što ju je sestra kojoj je bila dana privilegija željena sačuvati. Učinci Čudotvorne medaljice, koji su također poznati i razmotreni idu u prilog mišljenja iznijetih u svezi s njenim izvorom. Nevjerojatna brzina kojom je proširena, nevjerojatan broj iskovanih i podijeljenih medaljica, čudesne milosti i jedinstvena uslišanja što su ih vjernici postigli svojom vjerom, sredstva su preko kojih je, čini se, Nebo potvrdilo stvarnost viđenja, istinitost opisa, te opravdanost odobrenja kovanja i širenja Čudotvorne medaljice»·.

Tek što je sestra Katarina u ruke primila Medaljicu, rekla je: “Sada je valja širiti“. Poticala je da se medaljicu nosi s “pobožnošću i vjerom“. Otac Aladel, u svojoj knjizi piše da će “… osobe koje će nositi medaljicu blagoslovljenu, te koje će pobožno izgovarati zaziv “O Marijo, bez grijeha začeta…” uživati posebnu zaštitu Majke Božje.” Sestra Katarina kaže kako je Gospa rekla da je valja nositi “o vratu“. To je veliko obećanje Gospe koja, kao i uvijek, traži malo ili ništa, a obećava – držeći se onoga što je obećala – puno. Međutim, kada je o. Aladel objavio gore navedeno djelo, naša Svetica nije rekla ništa o načinu njena nošenja, ne pridavajući – možda – nikakvu važnost tome detalju, u odnosu na cjelinu Gospine želje.

Blagoslovljenu“. Crkva obično blagoslivlja sve nabožne predmete, te danas svaki svećenik – “unico signo sanctae Crucis – jednim znakom križa, može blagosloviti Medaljicu.

S vjerom“, poznavajući, dakle, ulogu što je Gospa ima u našem Otkupljenju. Vjera u Nju. Njeno poznavanje. Vjera u moć Njena zagovora, u Njenu majčinsku dobrotu. Često razmišljanje o tome da je Gospa željela ovu Medaljicu…

Pobožno izgovaranje zaziva”. Molitva prema želji same Gospe – kao što je Krist apostole naučio Očenaš – napisana je “zlatnim slovima”, te je kao takva dragocjena i sigurnoga učinka.

Misija čudotvorne medaljice

Misija čudotvorne medaljice ne ograničava se samo udjeljivanju duhovnih i svjetovnih milosti, već zadobiva poučnu svrhu. Zbog toga se i naziva “knjižicom vjere”. Djevica zapravo želi ljudima pokazati put prema nebu, služeći se ovim komadićem kovine. Po Čudotvornoj medljici Bezgrešna nam je darovala dragocjeni dar: «Novu knjigu koju valja pročitati, poruku koju valja prenijeti, duhovnost koju valja živjeti, poslanje koje valja izvršiti»·. Ona veliča moć božanskog Otkupitelja koji ju je svojim zaslugama očuvao za dioništvo u zajedničkoj radosti u vječnosti. Marija je bila otkupljena zaštitnim sredstvom koje ju je od samog trenutka začeća učinilo izuzetom od zaraze izvornim grijehom. Kakvu li radost čovječanstvu pruža Marijina pobjeda nad paklom i nad njegovim zamkama. Crkva pjeva: “Gaude Maria Virgo; cunctas haereses sola interemisti in universo mundo”; raduj se, Djevice Marijo! Sve si hereze čitavoga svijeta Ti sama pobijedila.

Jean Guitton o Čudotvornoj medaljici govori kao o «marijanskoj mikroapokalipsi», na svakodnevnu uporabu «malih i poniznih», kakvi svi trebamo biti, po Isusovoj preporuci.

»U medaljici je sabrano čitavo marijansko otajstvo; od Bezgrešnog Začeća do Uznesenja i krunidbe za kraljicu anđela i ljudi; od prve tajanstvene stranice Knjige Postanka, koja spominje suradnicu Otkupiteljevu koja će satrti glavu zmiji, do Otkrivenja koje Djevicu predstavlja kao konačnu pobjednicu sotone; od suradnje s Kristom u djelu Otkupljenja do sveopćeg Posredništva po zagovoru i redu milosti. Mogli bismo reći da se čitava marijanska doktrina Crkve nalazi u tom malom ovalu dviju strana Medaljice. U njemu se nalazi teološko, biblijsko, kristocentrično i Crkveno učenje što ga je iznio Drugi vatikanski koncil, te koje Crkva kroz različite dokumente i ostalo neprestano produbljuje i tumači»·.

Zapis na čudotvornoj medaljici

Kao što je Stvoritelj počecima stvaranja svijeta pokazao svu svoju raskoš i ljepotu tako i medaljica isijava svjetlost Marijine ljubavi. Slovo M nad kojim je križ, dva Srca, dvanaest zvijezda. Kolike li pouke u tih nekoliko znakova! “Slovo M i dva Srca govore dovoljno”, reče Katarini unutarnji glas. I doista govore dovoljno! Znakovi koji obnavljaju čitavo otajstvo našeg Otkupljenja, od njegovih najdubljih istina do ostvarivanja božanskog djelovanja u nama. Nit vodilja poznavanja istine sastoji se od središnje zamisli koja se pojavljuje: uloga Bezgrešne Djevice u djelovanju za naše spasenje. Slovo M iznad kojega je križ prikazuje Mariju s raspetim Kristom koja slijedi našeg Otkupljenja. To otajstvo nas nužno vraća na otajstvo Utjelovljenja Riječi i na samo otajstvo jednog i trojstvenog Boga, izvora svakog bića i svakog života.

Prvi čovjek kojega je Bog stvorio iznevjerio se uzevši zabranjeni plod. Njegov se grijeh negativno odrazio na cijelo njegovo potomstvo koje je od trenutka začeća postalo izloženo istočnom grijehu. No, milosrdni Bog nije ostavio čovjeka u nesreći njegova života. Dao mu je sliku spasenja: obećao mu je Spasitelja, u kojemu će naći pomirenje i puninu života. U punini vremena druga Osoba Presvetoga Trojstva, Božja Riječ, uzela je ljudsko tijelo započevši život u Marijinom krilu. Nakon trideset i tri godine zemaljskog putovanja s ljudima Isus Krist došao je na vrhunac Kalvarije da bude žrtvovan za otkupljenje svijeta. Na križu je dovršio posao našeg otkupljenja i našeg izmirenja s Bogom: «Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima» ( Kol 1,19-20).

Neprocjenjiva je Djevičina uloga u božanskom planu obnove svijeta. Ona stoji uz Isusa Krista Otkupitelja. Mariju se može gledati samo uz Isusa Krista, jer je Njen udjel u našemu spasenju uslijedio odmah nakon Njegova. Naime, po Mariji Isus  Krist je bio ponuđen svijetu i po Njoj svijet će se vratiti k Isusu Kristu. Ovo je Marijina misija u okviru Božjega plana. Božansko Gospino majčinstvo je ponor veličanstva koji ljudska svijest ne može čitavoga istražiti. Ono je duboko otajstvo uzvišenosti iz kojega proizlaze sve ostale veličajnosti i povlastice Marijine! Slovo M iznad kojega je križ govori o svemu ovome. Marija je Majka Kristova i Majka naša, jer je nama dala božanskog Otkupitelja i jer se sjedinila s Njegovom žrtvom za naše spasenje. Ona je naša Suotkupiteljica: «Blažena Djevica, zajedno s utjelovljenjem božanskom Riječi predodređena od vječnosti kao Božja Majka, po odluci božanske Providnosti bila je na ovoj Zemlji slavna Majka božanskog Otkupitelja, i posebno ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova. Time što je Isusa Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti» ·.

U podnožju križa, Djevica je trpjela osjetivši u srcu gorke boli svoga Sina prikazavši ih za čovječanstvo koje joj je On umirući povjerio u osobi Ivana, svog ljubljenoga učenika. Kad Isus opazi majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: «Ženo! Evo ti sina!» Zatim reče učeniku: «Evo ti majke!» I od tog časa uze je učenik k sebi. (Iv 19, 26-27).

Budući da se Bogu Ocu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije negoli izlije od Krista obećanog Duha, vidimo Apostole prije dana Pedesetnice kako «jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom» (Dj 1,14), i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je već kod navještenja bio osjenio. Napokon je Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara (usp. Otkr 19,16) i pobjednikom nad grijehom i smrću»·.

U nebeskoj slavi Blažena Djevica Marija ne prestaje zagovarati svoju djecu pozivajući nas na obraćenje i život u vjeri. Blistavi primjeri predivnih obraćenja ljudi otkrivaju nam vjerodostojnost Marijinih riječi. Čudotvorna medaljica je mali znak velike Majčinske milosti. Svjedočanstva ljudi koji su medaljicu s povjerenjem darovali potrebnima daju nam za pravo prihvatiti ljubav koju Bog po Bezgrešnoj i danas daruje.

Čudesa vezana uz čudotvornu medaljicu

U Katoličkoj enciklopediji u Vatikanu monsinjor De Quelen, pariški nadbiskup, opisao je prvo čudo vezano uz Čudotvornu medaljicu.» Francuski prelat, Domenico Dufour de Pradt, čovjek učen i lukav, stao je slijediti Napoleona koji ga je 1805. proglasio biskupom Poitiersa. Godine 1809. Napoleon ga je imenovao nadbiskupom Malinesa, ali Rim nije službeno prihvatio njegovo imenovanje. S padom Napoleona najprije se pridružio Burbonima da bi potom prešao u liberalnu oporbu. Nakon neuspjelih pokušaja ponovnog preuzimanja nadbiskupije u Malinesu, povukao se na jedan privatni posjed u blizini Allanchesa gdje je započeo živu izdavačku djelatnost. Gotovo sva njegova izdanja našla su se na popisu zabranjenih od Crkve. Njegovi su skandali sablažnjavali dobre vjernike»·. Pariški nadbiskup De Quelen susreće se s njime i uspijeva ga nagovoriti da uzme primjerak Čudotvorne medaljice. Gospa će učiniti ostalo! U noći između 17. i 18. ožujka 1837. godine buntovnik se vraća u Rim, kaje se za svoje grijehe i nekoliko sati kasnije u miru umire čvrsto stišćući medaljicu svojim rukama.

Obraćenje Alfonza Ratisbonnea

Promotrimo uzvišeno iskustvo Alfonsa Ratisbonnea, čije je obraćenje izazvalo toliko zanimanja i pridonijelo velikom širenju medaljice. Evo kako on sam pripovijeda o događajima iz siječnja 1842. godine.

“Baruna De Bussiera smatrao sam pobožnom osobom, ali u prezirnom smislu – piše Ratisbonne – i shodno tome nisam štedio zajedljive riječi o prilikama u vezi sa židovima u Rimu; to mi je pružalo olakšanje. Pa ipak, to moje jadikovanje usmjeravalo je razgovor na vjersku temu. On mi je govorio o veličini katoličanstva, a ja sam mu ironično odgovarao prigovorima koje sam sâm bio pročitao ili koje sam često čuo od drugih. Na kraju mi je gospodin De Bussiere rekao: ‘Pretpostavimo da osuđujete predrasude i da zagovarate toliko liberalna načela; pretpostavimo da vam je duh tako jak i svijetao: imate li hrabrosti podvrgnuti se jednom nedužnom pokusu?’.

‘Kakvom pokusu?’. ‘Da nosite jedan predmet koji ću vam dati… Evo ga: to je medaljica Presvete Djevice. Čini vam se smiješnim, je li? Pa ipak, ja je smatram vrlo djelotvornom’. Priznajem da uopće nisam očekivao takav prijedlog. Isprva sam želio prasnuti u smijeh i slegnuti ramenima, ali kasnije mi je palo na um da je taj prizor zgodna epizoda koju bih mogao ispripovijedati u okviru svojih sjećanja s putovanja. Stoga sam pristao, a gospodin mi je medaljicu objesio oko vrata. Kad sam je već imao na grudima, prasnuo sam u grohotan smijeh i rekao: ‘Oh! Oh! Sada sam katolik, apostol, Rimljanin!’.

Gospodin De Bussiere je dobrodušno trijumfirao zbog postignute pobjede, ali ipak je nije htio posve iskoristiti pa je rekao: ‘Sada je potrebno dovršiti pokus: morate ujutro i uvečer izreći Spomeni se…, vrlo kratku i vrlo djelotvornu molitvu Djevici Mariji, koju je sastavio sveti Bernard’. Ja povikah: ‘Ali, što je taj vaš Spomeni se? Okanimo se tih gluposti!’

U tom trenu duboko u sebi osjetio sam veliku srdžbu. Stoga sam zamolio gospodina De Bussiera da se okanimo toga i podrugljivo sam izrazio žaljenje što mu sa svoje strane ne mogu ponuditi niti jednu židovsku molitvu; stoga mu ostajem dužnikom. U stvarnosti, nisam imao niti sam poznavao ijednu molitvu. No, moj protivnik nije popuštao, rekavši da, ukoliko odbijem tu vrlo kratku molitvu, pokus neće uspjeti, te da na ovaj način samo pokazujem kako sam namjerice tvrdoglav. S obzirom da svemu tome nisam pridavao veće značenje, obećao sam da ću izricati tu kratku molitvu. Odmah ju je otišao potražiti i zamolio me da je prepišem. Pristao sam, ali pod uvjetom da zadržim izvornik i vratim mu prijepis koji sam načinio. Želio sam zapravo obogatiti svoje bilješke tim novim “zalogom pravednosti”.(…) Bez ikakve pomnje prepisao sam riječi svetoga Bernarda. Bio sam umoran, bilo je kasno i spavalo mi se. Sutradan, 16. siječnja, pripremio sam sve za odlazak. Šećući, neprestano sam ponavljao riječi molitve. Moj Bože, kako li su te riječi osvojile moju maštu?”.

Ratisbonne nastavlja pripovijedajući kako ga je gospodin Bussiere nagovorio da odgodi odlazak, kako bi vidio Papu. U međuvremenu ga je poveo u obilazak kršćanskih uspomena, što je bila dobra prilika da se povede razgovor o vjerskim temama.

Ujutro 20. siječnja, Ratisbonne pripovijeda, “izlazeći iz kafe – bara, namjerio sam se na kočiju gospodina Teodora De Bussierra. Pozvao me da se provozim s njime. Dan je bio lijep, pa sam rado prihvatio poziv. Kada smo stigli pred crkvu Sant’Andrea delle Fratte, gospodin De Bussiere se ispričao na trenutak, jer je nešto imao obaviti na tome mjestu. Zamolio me je da ga pričekam u kočiji, ali ja sam radije izašao iz nje razgledati crkvu (…) Gospodin De Bussiere me je ostavio samoga. ‘Oprostite – reče ulazeći u samostan – vratit ću se za dvije minute’. “Prošetao sam se crkvom (…), odjednom osjetih nemir i pred sobom ugledah nešto kao koprenu. Učinilo mi se da je magla obavila čitavu crkvu, osim jedne kapelice – kao da je sva svjetlost bila usredotočena na tome mjestu. Okrenuo sam oči prema kapelici odakle je izviralo jako svjetlo i unutar nje, na oltaru, ugledao kako stoji živa, velika, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa Presveta Djevica Marija, u stavu sličnom onome na čudotvornoj medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena na mjestu gdje sam se nalazio. Više puta pokušao sam podići oči prema Presvetoj Djevici, ali su me poštovanje i blistav sjaj sprječavali da usmjerim pogled onamo. Pa ipak, to me nije spriječilo da vidim jasnoću ukazanja. Pogled sam usmjerio prema njenim rukama i u njima vidio gestu oproštenja i smilovanja. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi Ona nije izrekla niti jednu riječ, shvatio sam strahotu situacije u kojoj sam se našao, gadost grijeha, ljepotu katoličke vjere, jednom riječju – shvatio sam sve. Kada se vratio, gospodin De Bussiere našao me je na koljenima oblivenog suzama, glave okrenute prema balustradi kapelice u kojoj se bila ukazala Presveta Djevica. Nisam mogao objasniti kako sam bio dosegao do te balustrade, s obzirom na to da sam na koljena bio pao s druge strane lađe”. “Ono što o sebi mogu reći, sadrži se u ovome: u jednome trenutku s mojih je očiju pala koprena; ne samo jedna, nego mnoge koprene koje su me obavijale razilazile su se, jedna po jedna, poput snijega, blata i leda pod žarkim sunčevim zrakama. Izašao sam kao iz groba, iz tamnog bezdana, i postao živim bićem, istinski živim… pa ipak sam plakao! Vidio sam sve do dna užasne bijede iz koje me je izvuklo bezgranično milosrđe. Čitavo moje biće drhtalo je od pogleda na moje prijestupe; bio sam potresen, prožet čudom i prepun zahvalnosti… Mislio sam na svoga brata s neizrecivom radošću, i suzama ljubavi pridružile su se suze samilosti.

Koliki ljudi ovoga svijeta, nažalost, mirno silaze u taj bezdan, očiju zatvorenih ohološću i ravnodušnošću!… Oh, kako je strašna mrlja toga grijeha, zbog kojega stvorenje više ne nalikuje na Boga! Upitali su me na koji sam način naučio te istine, jer su svi znali da nikada nisam otvorio niti jednu knjigu vjerskoga sadržaja, nikada nisam pročitao niti jednu stranicu Biblije; dogma istočnoga grijeha, koji židovi našega doba posve zaboravljaju ili niječu, nikada nije obuzimala moje misli, niti jedan jedini trenutak. Sumnjam da sam poznavao čak i njegovo ime. Na koji sam, dakle, način uspio spoznati te istine? Ne znam; znam samo da prilikom ulaska u crkvu nisam znao ništa, a da sam prilikom izlaska iz nje sve vidio s najvećom jasnoćom. Ljubav prema Bogu zauzela je mjesto svih drugih ljubavi; čak sam i svoju zaručnicu ljubio na drugačiji način. Ljubio sam je kao objekt koji Bog drži u svojim rukama, kao dragocjeni dar koji potiče na još veću ljubav prema Darovatelju”.

Kada se nastojalo odgoditi njegovo krštenje, nešto kasnije piše: “‘Ali kako su – povikah – židovi, koji su slušali propovijedi apostolâ, bili krštavani odmah, a vi želite odgoditi krštenje meni, koji sam slušao Kraljicu apostolâ?’ Moja uzrujanost, goruća želja, moje molitve nagnale su dobre osobe da utvrde datum krštenja. S nestrpljenjem sam očekivao utvrđeni dan, jer sam vidio koliko sam bio mrzak u Božjim očima”. “Odmah nakon krštenja osjetio sam se ispunjenim osjećajima štovanja i sinovske ljubavi prema Svetome Ocu. Smatrao sam se sretnim kada mi je bilo rečeno da ću ići u audijenciju kod Pape, u pratnji vrhovnog oca isusovca”. Ovdje završava dirljivo izvješće ovoga mladića koji nakon krštenja nije gubio vrijeme, nego je postao spremnim svećenikom i gorljivim apostolom.

Sigurnost za proglašenje dogme

«Ono što je započelo veliki pokret pobožnosti prema Bezgrešnoj bila su njena ukazanja sestri Katarini Laboure. Ukazanja su kao plod imala širenje medaljice koja je s pravom nazvana čudotvornom»·.

Prvo je službeno očitovanje Svete Stolice glede ukazanja vezanih uz Medaljicu pristiglo 1842.godine, kada je papa Grgur XVI. preko kardinala Vicaria započeo strogi postupak vezan uz burno obraćenje Židova Alfonsa Ratisbonnea. Taj je papa smjesta postavio Medaljicu u svoju privatnu radnu sobu, u podnožje Raspela.

Papa Pio IX. zahvaljujući divljenja vrijednoj intuiciji, 8. prosinca 1854. godine proglasio dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije – dogmu koja je doživjela nebesku potvrdu u Lurdu. Dana 25. ožujka 1858. Gospođa – kako piše Bernardica Soubirus – je stajala iznad ružičnjaka, pokazavši se u obličju prikazanom na Čudotvornoj medaljici. Na moje treće pitanje Gospa se uozbiljila i zauzela stav poniznosti… potom je sklopila ruke i položila ih visoko na grudi… pogledala u nebo… a potom lagano raskriljujući ruke i nagnuvši se prema meni rekla je drhtavim glasom: Ja sam Bezgrešno Začeće»·. Sveti otac je prepoznao zrelost vremena za proglašenje dogme, koje je pripravljano svjetskom rasprostranjenošću Čudotvorne medaljice, kao i čudesima koja su se dogodila po njoj.

Papa Leon XIII nakon što je dao ispitati sve okolnosti vezane uz činjenice iz 1830., prilikom pedesetogodišnjice ukazanjâ proglasio je vjerodostojnim čudesno obraćenje Ratisbonnea, te je, 1894., odobrio oprost i posebna prava nadbiskupiji pariškoj, utvrdivši blagdan Čudotvorne Medaljice 27. studenog svake godine, obredom drugoga reda.

Prilikom postupka za proglašenje blaženom Katarine Labouré, Pio XI je, govoreći o zlima koja su se okomila na Crkvu, te nazivajući Medaljicu “čudotvornom”, rekao sljedeće: “U ovim danima sjaji Čudotvorna medaljica, kako bi nas, na vidljiv i opipljiv način, podsjetila da je u molitvi sve moguće, pa i čudesa, nadasve čudesa. U tome se sastoji veličanstvena posebnost Čudotvorne medaljice, a nama su čudesa potrebna. Veliko je čudo već i to što slijepi progledaju. Ali drugo je čudo, za koje trebamo moliti Mariju KRALJICU ČUDOTVORNE MEDALJICE, da progledaju oni koji ne žele vidjeti…”