Maksimilijan Kolbe u vrtlogu života - Nacionalni centar Vojske Bezgrešne

Maksimilijan Kolbe u vrtlogu života

Sv. Maksimilijan Kolbe kao dijete
Sv. Maksimilijan Kolbe kao dijete

Maksimilijan Kolbe je rođen 8. siječnja 1894. godine u Poljskom gradu Zdunska Wola. Otac mu je Julije Kolbe a majka Marija Dabrowska. Istog dana kršten je u crkvi Marijinog Uznesenja. Rajmund je krsno ime drugog sina Julija Kolbea, tekstilnog radnika. Maksimilijan je redovničko ime, koje će kasnije dobiti od svoje subraće franjevaca konventualaca. Kolbeovi su bili siromašni. Radili su teško u svojoj drvenoj kući bez ikakve udobnosti. Rajmundovo rođenje zapisano je na ruskom jeziku jer 1894. godine Poljska ne postoji. Tijekom povijesti ta je država bila zbrisana sedam puta sa Europske zemljovidne karte. Unatoč svim olujama poljska Crkva je sačuvala i predavala vjeru, kulturu i nacionalni identitet. Poljska je Crkva uvijek bila čuvar poljske duše. Od Stanislava Skalke do oca Popieluszkoa mnogi su znali ujedinjavati vjeru i junaštvo u svjedočanstvu Krista. Vjera pomiješana s patriotizmom i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji još teče venama poljskog naroda te duboko obilježuje svakog Poljaka kao što je u svoje vrijeme obilježavala obitelj Kolbe. Obitelj se povećala, rodio se Josip. Franjo je bio najstariji, Rajmund je drugi sin, a Josip treći. Potom će doći Valentin i Antun, koji će umrijeti u nježnoj dobi. Maksimilijan je bio živ i okretan dječačić. Malo pustopašan. No od tri sina bio je za  roditelje najposlušniji.

Marija Kolbe živjela je do 27. ožujka 1946. a Julije je umro boreći se u prvom svjetskom ratu 1914. godine. Njegovo je ime urezano na mramorni spomenik poginulih u Pabianicama. Najstariji brat Franjo umro je u koncentracijskom logoru u Buchenwaldu 1943. godine. Mnogo kasnije Maksimilijan će zapisati: “Ljudski život dijeli se u tri faze: priprema za rad, rad i patnja. Kroz ove tri faze Bog nas potiče da idemo prema njemu.”

Majka sv. Maksimilijana -Marija Dabrowska
Majka sv. Maksimilijana – Marija Dabrowska

Majka se prisjetila događaja iz njegova djetinjstva. Bilo je to u Pabianicama 1904. ili 1905. godine. Rajmund je imao 10 godina. Izgrdila sam ga ni sama ne znam zašto. Otišao je u crkvu sv. Mateja. Vratio se preobražen. Natjerala sam ga da mi kaže što se dogodilo. Rekao mi je:»Gospa mi je pokazala dvije krune: bijelu i crvenu. Nasmiješila se. Pitala me: koju želim? Izabrao sam obje.» Otada mi je mnogo puta rekao: «Mama, moli da postanem mučenik!»

Dvije krune iz Pabianica s bojama poljske domovine. Bijela kruna – Marijin prvi poziv da sačuva nepodijeljeno srce, da bude svima sve. Crvena kruna – za onoga koji će postati prvim mučenikom ljubavi. Maksimilijan nikada neće otkriti tu tajnu iz svog djetinjstva. No, u Pabianicama je naslutio put koji mu je Blažena Djevica Marija pokazala.

U Pabianice 1907. godine, nekoliko dana prije Uskrsa došao je svećenik franjevac konventualac propovijedati za vrijeme Korizme. S propovjedaonice crkve sv. Mateja otac Akcela zanosno se prisjeća sv. Franje Asiškoga i njegova životnog ideala:»Ne trebamo raditi drugo doli slijediti volju Gospodnju i nastojati mu se svidjeti. Tražiti Krista u svakom stvorenju. Živjeti u velikom siromaštvu kao siromasi i službenici siromaha u velikoj poniznosti. Živjeti Božji poziv i poziv svoje Crkve. Obraćam se svima koji žele živjeti ovaj ideal. Neka znaju da ih je Red Manje braće konventualaca spreman prihvatiti, odgojiti i pomoći im da posvete svoj život službi Krista i Bezgrešne. Obraćam se njima. Neka znaju da ih kolegij u Lavovu može primiti.» «Franjo idi i popravi moju kuću koja se ruši!»

U listopadu 1907. godine Rajmund i njegov brat Franjo ostavljaju Pabianice kako bi slijedili ideal sv. Franje. Rajmund Kolbe bio je učenik vrlo nadaren za matematiku i fiziku. S velikim žarom pripravlja se za redovnički život. No, evo sumnje. Nije to bila sumnja u vjeri, već ispitivačka tankoćutnost. Kako najbolje služiti Bogu i Bezgrešnoj? Vojnička karijera očaravala je maloga poljskog domoljuba. On dvoji između uniforme i habita. Slijedio je posjet mame. Uz malo riječi, o kojima se ništa ne zna, Rajmund odabire. Postat će franjevac. Dana 4. rujna 1910. Rajmund postaje fra Maksimilijan. Sa 16 godina i 8 mjeseci oblači habit franjevaca konventualaca. Nova obitelj, novo odijelo, novo ime za novu bitku. Maksimilijan se uputio prema darivanju sebe.

Sv. Maksimilijan - franjevac konventualac
Sv. Maksimilijan – franjevac konventualac

Dana 30. listopada 1912. s 18 godina Maksimilijan dolazi u međunarodni kolegij franjevaca konventualaca u ulici San Teodoro u Rimu. U njemu ostaje 7 godina i prima duhovno, intelektualno i teološko obrazovanje. Rim je bio doba studija, sazrijevanja srca i pameti. Na Papinskom sveučilištu Gregorijani fra Maksimilijan je kroz 3 godine student filozofije. Arhivi svjedoče da je Maksimilijan Kolbe 21. listopada 1915., postigao po časnom običaju doktorat iz filozofije u 21 godini života. Uz teološku naobrazbu Maksimilijan proučava fiziku i matematiku. U to vrijeme Crkva s nepovjerenjem gleda na razvoj znanosti. Maksimilijan poput preteče razmišlja o uporabi najsuvremenijih tehničkih sredstava za evangelizaciju. Godine 1918. dolazi do zamisli o kozmičkom vozilu na reaktivni pogon.«Moramo se probuditi i oduzeti prostor neprijateljima duša. Tisak, kino, radio i sva otkrića moraju rasvjetljivati um, raspaljivati srca i pomagati ljudima da spoznaju Boga». Maksimilijan je postao redovnikom i izgarao je od želje da Kristu po Bezgrešnoj podari cijeli planet.

Godine 1917. bijesni I. svjetski rat. Rusija se otvara komunizmu. U Rimu se protukršćanska masonerija pokazuje podno papinih prozora. To je masonerija u ime protuvjerske svjetovnosti, u ime tolerancije. Poruke da će Sotona zapovijedati u Vatikanu, a papa će mu služiti sa švicarskom gardom duboko su se urezale u srce mladog redovnika. «Ovo je doba potrebno evangelizirati. Više nema granica za naviještanje Radosne vijesti u cijelom svijetu». Glavom mu leti Kristov poziv:»Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši!»

Oživotvoreni mladenački san

Prije svećeničkog ređenja Maksimilijan počinje svoju evangelizacijsku djelatnost. Na godišnjicu ukazanja “Gospe od čuda”, dana 20. siječnja 1917., u kolegiju franjevaca konventualaca u ulici Sv. Teodora 42. nedaleko Palatina, otac magister uvodio je svoje klerike u razmatranje događaja uzvisujući pritom napose duhovnu veličinu “Medaljice koja tvori čudesa“. Jedan mladi klerik iz Poljske – fra Maksimilijan Kolbe – gutao je svaku riječ oca magistra, te se sa žarom posvetio proučavanju izvora i veličine Čudotvorne Medaljice. U njegovom se duhu već bila rodila zamisao o pobožnoj udruzi “Vojske Bezgrešne”. Dana 16. listopada te iste godine, zajedno sa šestoricom braće, uz dopuštenje poglavarâ, posvećujući se posve Bezgrešnoj, Kolbe je na polovici lista papira iz bilježnice zacrtao narav, ciljeve i sredstva djelovanja “vojske” koja će se upustiti u osvajanje svijeta, kako bi uz Marijinu snažnu pomoć, poboljšala ta toliko tužna vremena.