Godine 1930. njegov brat Alfonz nasljeđuje ga u vođenju Niepokalanowa. Maksimilijan se priprema za naviještanje evanđelja ljudima koji još ne poznaju Krista. Sav plod našega apostolskog rada ovisi o molitvi. Prije putovanja Maksimilijan obilazi poznata Marijina svetišta. Zaustavlja se u Lurdu. Kao dijete šćućureno, u pećini pita Djevicu:»Tko si, Bezgrešna?» Sama Gospa ovdje je u Lurdu odgovorila: «Ja sam Bezgrešno Začeće». Čekala je 25. ožujka, blagdan Navještenja, kako bi u odgovoru Bernardici dala definiciju o sebi samoj. Ako je Bezgrešno Začeće, to je zato da bi postala Majkom Božjom. Zavjetovana je zauvijek da bi sveto začela Sina Čovječjega. Marija je bez grijeha začeta da bi djevičanski začela Isusa. «Bezgrešna je misterij, a ne teorija. Ima stvari koje se mogu shvatiti samo na koljenima. U Lurdu sam poljubio Pećinu i pozdravio svoju dragu Mamu».
Želja je oca Maksimilijana Kolbea bila, posvuda dijeliti Medaljicu i prekrasan zaziv u nju upisan, te je za to koristio svaku priliku. Tako ju je, našavši se u Rimu 1930., kako bi organizirao svoju misiju na Dalekom istoku, dijelio mladim kineskim sjemeništarcima koje bi “slučajno” sretao u Kolegiju Propaganda Fide, preporučujući im da “na kineski prevedu napis što se na njoj nalazi, kako bi mogli pripraviti medaljice također i na svome jeziku” (SK 227).
U travnju 1930. godine s četvoricom braće iskrcava se u Japanu. Ima 36 godina. Počinje šest godina iscrpljujućeg apostolata. Japan je bila zemlja s 80 milijuna stanovnika. Maksimilijan ne govori japanski jezik. Ne zna ni gdje će se nastaniti. Monsinjor Hayasaka, biskup Nagasakija, prima ga kao profesora filozofije u svom sjemeništu. Mjesec dana nakon njegova dolaska ostvaruje se nemoguće. Izlazi prvi broj Viteza Bezgrešne tiskanog na japanskom jeziku u 10.000 primjeraka. Trebalo je prevoditi i slagati 4.000 znakovlja jednog jezika kojeg ne poznaje. Stigavši u Japan otac Maksimilijan je utemeljio “Mugenzai no Sono” – Grad Bezgrešne. Grad Bezgrešne diže se u Nagasakiju na padini brda Hikosana. Ubrzo ima i krštenja a Japanska duhovna zvanja obogaćuju franjevačku zajednicu. Trebalo je otvoriti novicijat i malo sjemenište. No problemi ih neprestano prate. Japan je vrijeme fizičkih i moralnih kušnji. Snijeg je padao u baraku. Strahuje za zdravlje! No zaboravlja samog sebe! Misli samo na spasenje duša po Bezgrešnoj! Odricanja ga oslabljuju. Materijalni i ljudski problemi su zamršeni.
Bio je predan idealu Vojske Bezgrešne, koju je utemeljio po nadahnuću same Blažene Djevice Marije, a koji se sastojao u “radu na obraćenju grešnika… i posvećenju svih, pod zaštitom i po zagovoru Bezgrešne. Izraz “svih” – pojašnjavao je on – podrazumijeva sve narode, pa tako i japanski…” (SK 357). I tako je 1931., godinu dana nakon njegova dolaska, “Mugenzai no Seibo no Kishi“, japansko izdanje Viteza Bezgrešne, bilo tiskano u 30 000 primjeraka, dok je o. Maksimilijan sanjao o pet milijuna primjeraka i “čamcu” prikladnom za Vojsku Bezgrešne, u kojem bi se nalazili misionari, te nekoliko “tona” primjeraka “Kishija” i Čudotvornih medaljica!
Nalazeći se u Japanu, ovako je pisao subraći u poljskom Gradu Bezgrešne:
“Što se tiče stvari vezane uz Vojsku Bezgrešne, nisu mi još jasni detalji, ali vjerujem da u svakome narodu treba niknuti po jedan Niepokalanow, u kojemu će i preko kojega Bezgrešna djelovati svim sredstvima, uključujući i ona najsuvremenija, jer izumi trebaju služiti prije svega Njoj, a tek potom gospodarstvu, industriji, športu, itd. dakle tisak, a danas – zašto ne? – i radio, filmovi; te općenito sve ono što bi u bilo kojem vremenu još moglo biti otkriveno kako bi rasvijetlilo umove i zapalilo srca. Takav Niepokalanow tada može i sam pronaći najsuvremenija i najučinkovitija sredstva. Toliko što se tiče prirodnih sredstava…Tiskana riječ ili ona prenošena preko radio valova; slike tiskane u novinama ili prenošene preko televizije, kinematograf i druga sredstva – sve je to puno, ali ne i sve što je moguće učiniti da bi se svi i svatko pojedinačno poučio tko je Bezgrešna; kako bi se ražarila ljubav prema Njoj, te, iznad svega, kako bi se oživjela ona temeljna ljubav koja se ne sastoji toliko od osjećaja, već više od volje koja se sjedinjuje s voljom Bezgrešne, kao što je ona svoju volju usko povezala s voljom Božjom, sa Srcem Božjim. Čini mi se kako je neophodno – nastavlja otac Kolbe – da oni koji će se služiti olovkom, mikrofonom, ekranom, ili bilo kojim drugim sredstvom, izađu izvan zidova Niepokalanowa i putuju; osobno se približe dušama preko duhovnih vježbi, misija, predavanja… Između ostaloga, braća će posvuda krenuti s primjercima lista i medaljicama, već prema potrebama pojedinih regija. Nadalje, “budući da je na nama osvojiti svijet, kao i svaku pojedinu dušu… zamišljam kako s vremenom nigdje neće biti niti jedne jedine duše koja o vratu ne bi nosila Čudotvornu medaljicu i ne bi pripadala Vojsci Bezgrešne. Samo ovako će se uništiti sva krivovjerja, svi raskoli; okorjeli će se grešnici, preko Bezgrešne, vratiti Bogu, Njegovu Srcu punom ljubavi. Svi će se nevjernici krstiti, te će se tako ispuniti proroštvo dano blaženoj Katarini Labouré, kojoj je Bezgrešna otkrila Čudotvornu medaljicu, a prema kojemu će Bezgrešna postati “Kraljicom čitavoga svijeta i svakoga ponaosob” (SK 382).
“Dajmo se na posao” – potiče sv. Maksimilijan – “molitvom – napose molitvom svete Krunice, mrtvenjem (vida, sluha, okusa, volje), dobrim primjerom, te, ako Providnost dopusti, spasonosnim razgovorima, ali iznad svega pomnim širenjem Čudotvorne medaljice, čak i među odbjeglom djecom Izraelovom. Dajmo se na posao kako bismo ih priveli k spoznanju istine i traženju pravoga mira i sreće preko bezgraničnoga predanja našoj zajedničkoj Gospodarici i Kraljici, te, njenim posredovanjem, Presvetom Srcu Spasiteljevom, koje izgara od ljubavi prema svakoj duši” (SK 1113).
Kako izgleda jedan fratar iz Niepokalanowa? «Izgleda kao zamaskirana žena trošnih cipela, trči s paketima časopisa pod rukom, ulazi u moderni avion i putuje gdje ima duša koje treba spasiti». Sa svih strana ljudi dolaze posjetiti grad Bezgrešne. Svi se dive radio postaji, električnoj centrali. Ostaju zaneseni zajednicom koja radi i moli. No ima i kritika. «Ovaj rotacioni stroj stajao je mnogo milijuna. Što bi rekao sv. Franjo da vidi ovako skupe strojeve?» Maksimilijan mirno odgovara:»Zasukao bi rukave i radio bi na ovim strojevima kao što rade fratri na slavu Božju i Bezgrešne.» Skupi strojevi za Bezgrešnu a franjevačko siromaštvo za braću. U svojoj ogoljeloj sobici Maksimilijan se umiva na koljenima iz umivaonika koji se nalazi na podu.
Svetom Maksimilijanu Mariji Kolbeu divili su se kršćani i nekršćani, ne samo zbog njegove svetosti, već i radi njegove oštroumnosti i velikih organizacijskih i tiskarsko – izdavačkih sposobnosti, stavljenih u službu Bezgrešne kako bi sve ljude priveo k Srcu Isusovu. Donijeti radost na zemlju: “puni procvat darova dobroga Boga za dušu i tijelo, danih svakome čovjeku, prema zakonu Božjemu, i tako pomoći svima, u svim okolnostima i prilikama od kolijevke pa sve do groba (SK 200). Eto životnoga cilja ovog franjevca konventualca, utemeljitelja Gradova Bezgrešne, misionara u Japanu i mučenika ljubavi. Čovjek takvoga kova, podsjetimo se da je u Gradu Bezgrešne neposredno pred rat bilo oko 800 redovnika, te da je u skromnom naselju drvenih baraka, što ga je on utemeljio, bio postavljen tiskarski sustav koji je mogao osigurati približno 800 000 primjeraka lista Rycerz, sigurno nije bio niti licemjer, niti nevješt “promicatelj” izmišljotina! Naprotiv, Kolbe je bio čovjek vrlo široke kulture: doktor filozofije i teologije, projektant svemirskog vozila, profesor crkvene povijesti u Krakowu, te autor brojnih članaka, koji zajedno s pismima, otkrivaju njegovo strastveno i mnogostruko zanimanje za čitavo čovječanstvo i njegove probleme. Između ostaloga, otac Kolbe se može smatrati pravim početnikom ekumenizma, zahvaljujući svojim srdačnim odnosima sa Židovima, budistima, i nevjernicima. Takav je čovjek, od Čudotvorne medaljice napravio ne samo znak prepoznavanja marijanskoga pokreta Vojske Bezgrešne već također i sredstvo za “napad”, moćnu municiju protiv zla, zahvaljujući vjeri onoga koji je daruje kao i svemoćnoj molitvi same Bezgrešne. Ako se spomenemo riječi da će ti ona “glavu satirati” (Post 3,15) i također onih “Ti si sama porazila sva krivovjerja svijeta” (Uficij Bl. Marije Djevice, prije Reforme Drugog vatikanskog koncila), onda to na poseban način vrijedi za širenje Čudotvorne medaljice. Otac Kolbe je u svezi s time rekao sljedeće:”Medaljica služi kao vanjski znak toga predanja samoga sebe” – kroz posvetu – “te je u tom smislu njegov sastavni dio. Te dvije stvari – predanje sebe i Medaljica – predstavljaju stanje, odnosno, jedinstvo nas samih, kao ‘oruđa’, i Bezgrešne, našeg svjetla, snage i vođe u toj borbi. Sredstva koja se pritom preporučaju jesu zaziv što ga je dala sama Presveta Djevica Bezgrešna, kao i Medaljica koju je ona sama podarila” (SK 200). Štoviše, pojašnjava otac Kolbe, “među sredstvima posebno se preporučuje širenje Čudotvorne medaljice… To svakako odgovara želji same Bezgrešne, što ju je ona izrazila prilikom ukazanja vezanog uz Medaljicu, obećavši pritom velike milosti svima onima koji budu nosili ovu Medaljicu i molili s vjerom” (SK 206).
