Ukazanja Blažene Djevice Marije sv. Katarini Laboure - Nacionalni centar Vojske Bezgrešne

Ukazanja Blažene Djevice Marije sv. Katarini Laboure

Prvo ukazanje Blažene Djevice Marije

Molitva je razgovor s Bogom. Bog je stvorio čovjeka da mu bude prijatelj. Prijatelj se rado sastaje s prijateljem tako i Bog s čovjekom. Svjedoči nam sestra Katarina: »Na bdijenju uoči blagdana sv. Vinka naša dobra majka Marta poučila nas je o pobožnosti svecima, a posebno o pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji. Legla sam s mišlju kako ću još iste noći vidjeti moju dobru Majku. Toliko sam je dugo već čeznula vidjeti!» Svijetli primjer sv. Katarine potvrđuje nam istinsko otvaranje srca prema Bezgrešnoj i vječnoj ljubavi Očevoj. Povezanost s Bogom rađa prijateljstvom i povjerenjem. Zar je onda čudo što Bezgrešna pohodi svoje miljenike? Samo potpuno predanje i prihvaćanje otvara bezgranično povjerenje dviju osoba. Dok se tiha i tamna noć spustila u siromašne sobice samostana sestra Milosrdnica nitko nije ni očekivao da će ona biti obasjana sjajem nebeskog svjetla. Živi svjedok ovog radosnog trenutka i ponizna službenica Božja bila je sestra Katarina.

U svom izvješću o nezaboravnom susretu sestra Katarina piše:

“U 23.30 dana 18. srpnja 1830., dok sam spavala, začuh kako me netko zove po imenu: ‘Sestro Labouré!’ Probudih se i pogledah prema prolazu uz krevet, odakle se čuo glas. Odmaknuh zavjesu i ugledah djetešce od četiri ili pet godina, obučeno u bjelinu. Ono mi reče: ‘Dođite u kapelicu, Gospa vas očekuje!’. Odmah mi je palo na um: Čut će me! Ali djetešce mi reče: ‘Smirite se, sada je jedanaest i pol i svi duboko spavaju. Dođite, čekam vas!’ Obukoh se na brzinu i okrenuh prema djetešcu koje je stajalo na mjestu, uz naslon kreveta. Djetešce me je slijedilo, ili točnije, ja sam slijedila njega kudgod je prolazilo, držeći se stalno moje lijeve strane. Kuda god smo prolazili, svjetla su bila upaljena. To me je veoma začudilo. Još više u čudu, zastadoh na ulazu u kapelicu: vrata su se otvorila čim ih je djetešce jedva dotaklo vrškom prstića. Moje je čuđenje bilo još veće kada ugledah sve svijeće i sve luči upaljene, kao za polnoćku. Djetešce me je povelo u prezbiterij, do naslonjača oca upravitelja. Ondje sam kleknula, dok je djetešce sveudilj stajalo. Vrijeme je sporo odmicalo, svako malo sam pogledavala u strahu da će sestre doći s galerije. Konačno je došao željeni trenutak. Djetešce se okrene prema meni i reče: ‘Evo Gospe, evo je! Začuh zvuk kao od šuštanja svilene odjeće, koji je dopirao iz smjera galerije pokraj slike svetoga Josipa. Šum se pomaknuo i zastao kod stuba oltara, sa strane propovjedaonice. Bijaše to najslađi trenutak mojega života. Nemoguće mi je izreći sve što sam doživjela. Gospa mi je objasnila kako se moram vladati prema svome upravitelju i mnoge druge stvari koje ne smijem reći. Pokazala mi je način na koji ću ispraviti svoje pogreške i savjetovala mi je da često kleknem pred oltar, gdje ću naći utjehu i potrebitu pomoć.

“Kćeri moja – rekla mi je Gospa – Bog ti želi povjeriti jednu zadaću. Mnogo ćeš trpjeti, ali ćeš s radošću trpjeti, misleći na to da je to za slavu Božju. Uvijek ćeš imati svoju milost; objavljuj sve što se zbiva u tebi, s jednostavnošću i ufanjem. Vidjet ćeš neke stvari. Bit ćeš nadahnuta u svojim molitvama. Polaži o tome računa svome dušobrižniku”. Zamolih zatim Gospu da mi objasni kakve će mi to stvari biti pokazane. Marija mi odgovori: “Kćeri moja, vremena su vrlo žalosna; velike nesreće zadesit će Francusku. Prijestolje će se prevrnuti, sve će se ispremetati zbog nedaća svake vrste. (Dok je to govorila, Gospa je izgledala veoma žalosna). Ali, dođite k ovome oltaru; ovdje će se milosti izliti na sve vas, na sve ljude koji će ih zamoliti s ufanjem i žarom; na male i na velike. Doći će trenutak u kome će pogibelj biti velika. Sve će se činiti izgubljenim, ali ja ću biti uz tebe, imaj povjerenja. Imat ćeš bjelodane dokaze moga posjeta i moći Božje i svetoga Vinka u dvije zajednice”. «Kćeri moja, svidjelo mi se izliti milosti na vašu zajednicu. Jako je volim, ali me i boli što u njoj ima prijestupa. Pravilo se ne poštuje, urednost bi mogla biti i bolja. Vlada velika opuštenost u dvjema zajednicama (misijskih svećenika i kćeri milosrđa). Reci to onome koji je povezan s vama iako još nije poglavar. On će na poseban način biti povezan s vašom zajednicom. Mora učiniti sve što je moguće da bi se ponovno poštivalo pravilo – reci to u moje ime»·. Neka pazi na čitanja loših tekstova, gubljenje vremena i posjete. Budući da će pravilo ponovno stupiti na snagu postojat će zajednica koja će se željeti udružiti s vašom·. Dogodit će se velika zla. Opasnost će biti velika, ali dobri Bog i sv. Vinko štitit će zajednicu. I ja ću biti s vama. Uvijek sam vas čuvala. Udijelit ću vam mnoge milosti. Doći će trenutak u kojem će pogibelj biti velika. Smatrat će se da je sve izgubljeno, ali ja ću biti s vama. Imajte vjere. Prepoznat ćete moj pohod i zaštitu Boga i sv. Vinka u obje zajednice. Neće biti isto s drugim zajednicama. Bit će žrtava…(Izgovarajući to  Djevica je imala oči pune suza). Bit će mnogo žrtava među pariškim klerom. Nadbiskup će umrijeti (u ovom trenutku iznova Djevičine suze). Kćeri moja križ će biti prezren. Krv će teći ulicama. (Djevica nije više mogla govoriti od ganuća, a na njenom se licu ocrtavala bol). Kćeri moja, čitav će svijet biti u žalosti». Ne znam koliko sam dugo ostala uz Nju.

U jednom je trenutku nestala i nisam više vidjela drugo doli sjenu koja se uputila u pravcu galerije, odakle je i bila došla. Ustala sam s oltarskih stepenica i ponovno ugledala dječačića na onom istom mjestu gdje sam ga i bila ostavila. Rekao mi je:«Otišla je!» Prošli smo isti put, još uvijek osvijetljen dok mi je dječačić bio s lijeva. Vjerujem da je on bio moj anđeo čuvar koji mi je postao vidljiv kako bi mogla ugledati Svetu Djevicu. Puno sam molila na tu nakanu sve dok mi nije udijeljena ta milost. Bio je obučen u bijelo. Sav u sjajnoj svijetlosti. Star između 4 i 5 godina. Vrativši se u krevet čula sam kako udaraju dva sata. Nisam više mogla zaspati».

ist-apparation-without-frame

Treba li se vjerovati ukazanjima?

Nerazborito bi bilo učiniti suprotno. Veliko poslanje koje je Katarina prenijela poznato je svima. Poslanje je vezao uz širenje Čudotvorne medaljice. Otac Aladel prema obećanju uistinu postaje ravnateljem kćeri milosrđa. Najupećatljiviji je prikaz progonstva Crkve, nadbiskupa i svećenika. Ono što je kod Bezgrešne izazvalo izvor suza uistinu se i dogodilo. Ako li je «proroštvo» očitovanje nečega što je ljudima skriveno i nepoznato na poseban je način «sigurno i utvrđeno pretkazivanje budućih događaja koji ne mogu biti poznati prirodnim sredstvima». Događaj vezan uz smrt nadbiskupa bilo je uistinu proroštvo. Unatoč opasnostima koje su vladale u gradu, samostan Kćeri milosrđa ostao je netaknut.

«Sestra opisuje stupnjevanje svojih osjećaja za vrijeme ukazanja, oštrinom ako li već ne i izrazima: njen strah da će je čuti ako ustane. Iznenađenje prilikom hoda i dolaska u kapelu svu osvijetljenu. Pogled prema galeriji u strahu da će je otkriti. Svoju dvojbu, dvojbu punu tjeskobe kada joj se čini da ne vidi presvetu Djevicu. Točnost, poniznost, jednostavnost su odlike koje su oprečne halucinaciji, a otkrivaju nam obilježja nadnaravne istine»·.

Nakon izravne Božje objave u Starom zavjetu i preko svoga Sina u Novom zavjetu nastavlja nas voditi po Mariji, bez grijeha začetoj. Ona, ponizna službenica Gospodnja kao da ponavlja ono što je već izrekla poslužiteljima u Kani kada je ponestalo vina na svadbi: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5). «Poslužitelji» kojima se danas Marija ukazuje su siromašni, slabi, nepoznati. No, ovo je Božji način komuniciranja. Pobijediti jakost slabošću, mudrost ludošću, veličinu poniznošću i prezrenošću (1 Kor 1,27-29). Potvrda ovoga su ukazanja u Parizu, La Saletti, Lurdu, Fatimi… Crkva u ukazanjima utvrđuje da li su u skladu s katoličkom vjerom i moralom. Čovjek je slobodan vjerovati ili ne. Ali, svjedočanstva koja nam dolaze s čudesima Lurda, opomenama Fatime nisu drugo doli ufanje i obećanje svakoj osobi zdrava uma i srca da prigne svoje koljeno i prizna sebi da nas Bog nije napustio već i danas u život vječni uvodi po istini svoje Riječi i ukazanjima Bezgrešne.

Drugo ukazanje Blažene Djevice Marije

Nezaustavljivo vrijeme prolazi i nove nam trenutke donosi. Prošlo je prvo Marijino ukazanje a za kratko vrijeme evo i drugoga. Sestra Katarina ostaje često u razmatranju i molitvi očekujući poslanje što joj ga je Gospa namjeravala povjeriti. Koje će to poslanje biti? Koju će joj zadaću povjeriti? Pitanja su na koje je u svom srcu tražila odgovor. I primila ga je dana 27. studenoga 1830.godine.

Bijaše subota uoči prve nedjelje Došašća.

«U pola šest poslije podne, dok sam u dubokoj tišini meditirala, učinilo mi se da s desne strane kapelice čujem šum, kao šuštanje svilene haljine. Usmjerivši pogled na tu stranu, ugledah Presvetu Djevicu u visini slike svetoga Josipa. Bila je srednjega rasta, a toliko lijepa da mi je nemoguće to opisati. Stajala je obučena u svilenu haljinu boje bijele zore, bez ovratnika i glatkih rukava. S glave se sve do nogu spuštala bijela koprena. Lice joj je bilo poprilično otkriveno, a noge su joj oslonjene na zemaljskoj kugli, ili bolje – na polovici kugle, jer od nje vidjeh samo toliko. U rukama, uzdignutim u visini pojasa, na prirodan je način držala drugu, manju zemaljsku kuglu koja je predstavljala svemir. Oči su joj bile uprte u nebo, a lice joj je bilo izvanredno lijepo, ne bih ga mogla opisati·….

le-cerf-apparition-of-the-virgin-to-st-catherine-laboure-31st-july-1830-1835

Odjednom, na njenim prstima primijetila sam prstenje ukrašeno dragim kamenjem, jedan prsten ljepši od drugoga; jedno prstenje bilo je veće, drugo manje, isijavajući pri tom zrake koje bijahu jedne ljepše od drugih. Zrake su izlazile iz dragog kamenja. Veće je isijavalo dulje zrake koje su se neprestano povećavale, a ono manje kraće zrake koje su se manje povećavale tako da je čitava unutrašnjost bila toliko ispunjena da joj više nisam mogla vidjeti noge. Nemoguće je izreći sve što sam osjetila i ono što sam naučila u trenutku kada je Sveta Djevica zemljinu kuglu uručila našem Gospodinu. Ne bih to znala izraziti. U trenutku kada sam je promatrala Presveta Djevica spustila je oči k meni i ja začuh glas koji mi reče: Ova kugla koju vidiš predstavlja cijeli svijet, posebno Francusku i svaku pojedinu osobu… Ne mogu iskazati što sam tada osjećala i vidjela, opisati ljepotu i sjaj tako divnih zraka koje su sjale!… Djevica dometnu: One su simbol milosti koje izlijevam na one koji me traže.

Nakon ovog shvatih kako je lijepo moliti se Svetoj Djevici i koliko je Ona velikodušna prema svima koji joj se mole. O kolike li milosti dijeli onima koji ih od nje traže i koliku radost Ona osjeća dok ih pruža.

U svojoj zabilješci olovkom opisuje broj prstena. Tri na svakom prstu. Dakle, petnaest na jednoj ruci te spominje da je ostala iznenađena kako iz nekih prstena ne izlaze zrake. Čula je Marijin odgovor: Kamenje koje ostaje u sjeni predstavlja simbol milosti što ih nitko od mene ne traži.

U tom trenutku, bila sam i nisam bila. Osjećala sam, da se stvorio okvir okolo Presvete Djevice, pomalo ovalan, u kojem su se, u obliku polukruga, mogle pročitati ove riječi, od Marijine desne do njene lijeve ruke, zlatnim slovima napisane: ‘O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo’. Potom začuh glas koji mi reče: Daj izraditi  medaljicu po ovome uzoru. Svi oni koje će je nositi oko vrata dobit će velike milosti. Milosti će biti mnoge za one koji će je nositi s vjerom.

Istog trenutka učini mi se da se okvir okrenuo. Ugledah naličje medaljice. Zabrinuta da saznam što se nalazi na naličju medaljice jednog dana nakon duge molitve začujem glas koji mi govori: Nalazi se slovo M, Marijin monogram a iznad njega se nalazio križ. Temelj križa bijaše crta ili slovo I, Isusov monogram. Ispod tih dvaju monograma bijahu Presveta Srca Isusa i Marije; prvo je bilo okruženo trnovom krunom, a drugo probodeno mačem”. Potom je sve nestalo. Kao da se ugasilo. Ja ostadoh ispunjena ugodnim osjećajima, radošću, utjehom.

Kada su Katarinu kasnije upitali je li osim kugle, ili bolje rečeno – polukugle, vidjela još nešto pod Djevičinim nogama? Odgovorila je: vidjela sam zelenkastu zmiju sa žutim točkama. A o dvanaest zvijezda koje su okruživale naličje medaljice, “valja zasigurno vjerovati da je na tu pojedinost sveticu upozorio živi glas, od vremena ukazanja”.