Dana 28. svibnja 1941. godine 320 zatvorenika iz zatvora Paviak odlazi u logor Auschwitz. Maksimilijan Kolbe katolički svećenik sada postaje broj 16.670. Maksimilijan je samo broj. Ostat će ovdje u strahotama Auschwitza 79 dana. Poljski Oswiecim željezničko je čvorište usred močvarne ravnice. Nacisti prisvajaju taj komad Poljske. Germaniziraju ime u Auschwitz i čine ga mjestom smrti. Godine 1942. tri kilometra od Auschwitza sagradit će se drugi koncentracijski logor: Auschwitz II, Birkenau. Ovdje je u plinskim komorama umrlo milijun i pol ljudi, žena i djece. «U koncetracijskom ste logoru iz kojeg se izlazi samo kroz dimnjak. Ako se komu to ne sviđa, neka se baci na bodljikavu žicu. Ovdje Židovi žive dvije sedmice, svećenici mjesec dana, a ostali tri mjeseca». U dvorištu logora sam esesovski komandant Palitsch ubio je svojim rukama više od 25.000 osoba.

Dana 15. lipnja 1941. godine Maksimilijan piše posljednje pismo napisano po uobičajenome logorskom obrascu svojoj dragoj majci. «Draga Mama, potkraj svibnja stigao sam vlakom u koncentracijski logor u Auschwitz.  Što se mene tiče, majko, sve je dobro. Ne brini se za mene i moje zdravlje. Dobri Bog je sveprisutan i s velikom ljubavlju misli na sve i svakoga. Bilo bi dobro da mi ne pišeš prije nego što dobiješ drugo moje pismo, jer ne znam koliko ću ovdje ostati. Ljubi te. Rajmund.»

Jedan od zatvorenika svjedoči:«Prisiljavali su nas prenositi leševe u krematorij. Prvi put sam vidio jednog mrtvaca. Bio je mlad. Imao je otvoren trbuh. Noge krvave. Ruke okrenute unatrag. A na licu trag bolne agonije. Nisam se uspio ni pomaknuti. Stražar je urlao. Tada sam čuo mirni glas oca Maksimilijana: ‘Hrabro brate, podignimo ga’. Uzeli smo ga, a on je nastavio: ‘Sveta Marijo, moli za nas!’ Odjednom sam se osjetio jakim. Kod krematorija vjetar je uzdizao smrdljivi dim. Drhtao sam. Izlazeći čuo sam kako Maksimilijan šapće: ‘Requiem aeternam dona eis Domine!’ I zatim: ‘Et Verbum caro factum est!”. Govorio je da treba imati jaku vjeru u pobjedu dobra. Rekao je: «Mržnja nije stvarateljska snaga. Samo ljubav stvara».

Maksimilijan Kolbe nije mrtav. Darovao je svoj život. Njegova je smrt pobjeda božanskog što postoji u čovjeku. Pobjeda nad egoizmom i nad mržnjom. Sveti Maksimilijan Kolbe nema groba. Vjetar Auschwitza raspršio je njegov pepeo pomiješan s pepelom milijuna drugih bezimenih žrtava mržnje. Nema groba na kojem bi bilo upisano njegovo ime. Cijeli njegov život nastavlja objavljivati: “Samo ljubav stvara”. Žrtvovati se tako spontano moguće je samo ako se srce za to priprema cijeli život. Slijedeći mjesta gdje je živio te pregledavajući arhive i dokumente pronađeno je da je bio  čovjek sličan nama. Smijao se, bio bolestan, bio tipograf, zidar i putnik. Bio je neustrašivi misionar, siromašan i radostan fratar poput Franje Asiškoga. Njegova tijela nema, ali njegov duh je ostao živjeti u pokretu koji je osnovao. Pokretu «Vojske Bezgrešne».